Imam 37 godina i zaljubila sam se u momka od 22 godine.. Šta sad da radim?
Dečko se prvo konsultuje sa ChatGPTjem pa priča sa mnom... 🤣
Ljudi moji ja sam diplomirani informatičar, završen foi. Radim 10 godina u jednoj IT firmi u Hrvatskoj, plaća mi je 900 eur, dok moji kolege s manje radnog iskustva u drugim IT firmama rade za od 1500 do 3000 eur, čak i moja cura ima veću plaću od mene, s 5 godina radnog iskustva i to SSS, ne faks nego Srednja stručna sprema!!!! Užas!!!
Nikada mi mama nije bila potrebnija nego sad kad sam se porodila.
Nedostaješ.🤍
Tek sad kako sam starija vidim kako sam teška osoba karakterom. Ranije se nije tako videlo, ne znam iskreno ni kako ću živeti sa nekim.
Užasno me nervira što moji roditelji i roditelji muža ne vole da se igraju ili da jedva čekaju da vide moje dete. Nije u pitanju samo moje dete, nego generalno njihovi unuci, ali pošto je moj sin najmlađi pa njemu treba više pažnje. To su u stanju nedelje da prođu a da ne dođu da ga vide, i ako dođu, dođu na par minuta sa vrata i sve žure. To najviše rade roditelji muža, moji pa ponekad i dođu, mada posle nekog vremena uzimaju telefon. Nikad nikom nisam branila da dođe, ista je situacija i kad odemo kod njih. Sve mora tad nešto da rade samo da se ne igraju sa njim. Da toliko nemaju osećaj to ne mogu da razumem. Ili ih prosto mrzi, ne znam stvarno.
Sa dečkom sam 6 godina i uskoro planiramo i vjenčanje. Ovaj Vaskrs sam odlučila slaviti kod njegovih (Živjećemo odvojeno od svih). Znači ja ne znam kako ću ubuduće izdržati praznike. Prvo, svi gledaju sebe i izvlače se i prebacuju obaveze na dečka i na mene. Drugo, svi kao nešto fini jedni prema drugima, a osjeti se da se međusobno niko ne podnosi ali niko nema petlju da kaže ono što želi. Forsiraju svoje ideje za svadbu ali "biće kako mi hoćemo". I najgore od svega što uviđam kako dečka posmatraju, isto kao neku budalu sa kojom brišu pod. Pokušavam da budem uljudna i dobra prema njima, što oni vide kao zeleno svjetlo da i mene tako tretiraju. Bože kako želim opet da budem u svojoj kući gdje smo svi zajedno pripremali za praznike uvijek u dobrom raspoloženju i sa velikom radošću ih dočekivali. Ja znam da ne mogu cijeli život provesti sa svojima, znam da ni nas 2 ne možemo svaki praznik biti kod mojih - nije fer ali meni zaista sve ovo tjera suze na oči od tuge i sjete.
Ne znam zašto, ali uvijek u periodu ranog proljeća se osjećam poprilično usamljeno i depresivno. Gledam koliko su se ljudi međusobno otuđili, pa prva ja imam sestru koja me nije posjetila duže od mjesec dana, čak ni za vjerske praznike. Uvijek je izgovor na poslu i obavezama, al za druge stvari se može.