Ponekad se pitam kako imam obraza da osudjujem druge ljude, a šta ja sve radim.
Uvijek sam se pitao da li oni kuvari na TV-u oližu kašiku, žice od miksera i činije kada prave nešto slatko.
Ide mi se u wc na duže a tu nam je majstor, popravlja nešto.
Imao sam kuče sedam godina, bilo je rase rotvajler. Svi su ga se plašili i niko nije smeo da mu priđe. Jedino moja porodica i ja. Ja sam mu sve živo radio. Šetao ga, igrao fudbal sa njim, jahao ga, učio da sedne, legne, da da šapu, kažnjavao ga, vukao za rep, ležao sam sa njim u boksu... Voleo ga! Ali jednog dana kada sam se vraćao iz škole rekli su mi roditelji tužnu vest. Neko ga je otrovao. Tada, tog trenutka svet mi se srušio. Bio sam nervozan, bacao sam stvari naokolo, plakao, i trčao sam do placa (gde smo ga i čuvali) sa suzama u očima. Kada sam stigao tamo, legao sam sa njim, zagrlio i plakao. Nisu mogli da me odvoje od njega. Nedelju dana sam imao temperaturu, i samo sam drhtao. Nikada groznije se nisam osećao. Voleo sam ga više od života. Iako sam imao tad' 13 god. mrzeo sam sebe. Ne znam zašto, ali eto.
Spavao sam za doček Nove Godine sa jednom devojkom koju do tada nikada u životu nisam video. Prošlo je sedam meseci od tada, a ona mi je i dalje u glavi. Najlepši odnos koji sam imao u životu. Kunem vam se! Taj prasak emocija za toliko brzo vreme, mnogi ne dožive ni za ceo život. Mnogo sam o tom događaju razmišljao nakon našeg rastanka(nismo se nikad posle toga videli) i shvatio, da bi ona lako mogla da bude "prava". Danas sam sakupio hrabrost i rekao joj kako bih sve dao opet da je vidim. Iznenadila se mnogo i javila mi kako bi uskoro trebala da dođe. Nadam se da će mi se san ostvariti i da ću biti ponovo sa njom, pa makar na to jedno, eto opet, veče.
Tata uvek umotava daljinski providnom kesom,da se ne izližu brojevii -.-
Vraćam se danas sa roditeljima iz akva parka. U povratku moj tata stane kraj prodavnice da kupi stvari i pita mene šta ja želim. Ja rekao da hoću slani štapić, a on se vratio sa ribicama i komentarom da nije bilo onog keksa koji sam hteo.
U osnovnoj školi, 7. razred, moja baka je zvala razrednu samo da bi saznala da li sam ručao. Tada me je bio blam, ali sada shvatam koliko me ustvari volela i brinula o meni.
Curu koju sam upoznao jednu noć, koja mi se svidjela, poklonio sam "ružu" koju sam napravio od obične maramice, u nadi da ću je impresionirati. Iii upalilo je ! :)
Ljudi ne shvataju koliko je lepo biti zdrav. Molim vas, nemojte se nervirati, jer ne znate šta je vredno nerviranja, treme i straha.