Sada sam igrala slagalicu i pobedila. Lik mi je napisao na kraju "'crkla dabogda"'. Kakvi smo mi ljudi....
Moj otac je alkoholičar. I sad kad mi neko kaže da pare nisu bitne u životu... jesu, itekako, da ih imam otišla bih istog momenta sa majkom samo da promenimo to bolesno okruženje.
Nikad ne dam psu da zapiški banderu na kojoj je čitulja... ne znam što, jednostavno ne mogu.
Pao sam sa bicikla, imam povredu kičme. Treba da ležim jos mjesec dana, a za 7 dana mi 18-ti rođendan. Sada mi mama donese dvije svijećice na jednoj broj 1, a na drugoj 8. Popravila mi je raspoloženje.
Dečko je hteo da na našu svadbu pozove svoju bivšu devojku, sada šatro prijateljicu. Jako me je povredio time.
Uvek prvo jedem deblji kraj cokoladne bananice, u slučaju da mi neko traži da podelim sa njim on dobija tanji.
O kako mi je divan osjećaj kad ljude oko sebe 'navučem' na pjesmu koju sam ja prva počela pjevušiti.
Brojeve nekih ljudi čuvam samo da bih znala da im se ne javim kad zovu.
Kada vozim na duže staze (mimo grada) ako sam sama u autu redovno glumim kao da sam ja poznata javna ličnost u Hollywood-u i da gostujem u nekoj TV emisiji i tako odgovaram na zamišljena pitanja zamišljenog voditelja i smijem se sa svojim zamišljenim slavnim kolegama iz šoubiznisa. Pri tom cijeli razgovor teče na engleskom ili francuskom, ponekad i italijanskom... Nikako na srpskom (ne znam zašto). Naravno kada vozim po gradu to ne radim, zamisli da me neko vidi... ili čuje...