Nerviraju me osobe s kojima se dopisujem i družim, a onda napišu da sam dosadna. Kad prestanem pisati, onda oni meni dosađuju. Odlučim da prekinem kontakt, onda ta osoba nakon nekoliko godina traži moj broj od drugih ljudi, hoće da mi piše... Kad joj se javim, prođe nekoliko dana i onda mi napiše „e, ne možemo se više družiti“. Pa jbt, ne znam koji đavo toliko dosađuju drugima, žele moj broj itd. Kao da me za*ebavaju.
Nosim burmu i mnogo više žena mi se nabacuje od kad je nosim nego dok sam bio slobodan momak, objasnite vi sad meni taj fenomen. Ja sam na distanci i ne interesuje me to, ali nisam slep i vidim šta rade. Onda će ići priča kako muškarci varaju, kako su imali bilo koju dok su bili slobodni a ustvari je obratno, one su te koje zavode zauzete likove i nabiru kilometražu dok prosečni slobodni momci ako im se posreći par puta godišnje i to je puno. Tom pričom da smo mi isti ili gori od devojaka samo sebe pravdaju.
Moj prijatelj šta god da radi ili gde god da ode, on to preuveličava i ponižava druge ako nisu tako negde otišli. Npr. ne može da ćuti ili normalno ispriča gde je bio nego mora da ponizi nekog i kaže da to neko ne može da priušti. Ako radi, preuveličava taj posao kao da radi ne znam ni ja šta, a ne neku banalnost. Preteruje u svakom smislu.
Gledam umjetna inteligencija, majko mila, piše doslovno email za vas i pravi vam od par rijeci zamolbe za posao, tužbe itd. Pa čovječe sjedim i razmišljam, više se neće moći ništa iz emailova protumačiti ko je zaslužio npr. da ga se pozove na razgovor za posao, a ko ne..
Imam 28 godina i do sada su mi se dešavale razne stvari koje bi neko mogao da protumači kao paranormalne, međutim, ako se samo malo razmisli, lako se može zaključiti da sve one imaju svoje objašnjenje. Tako mi se dešavalo da od lupanja drveta pomislim da su duhovi ili da zbog lajanja psa u sred noći pomislim da je video duha, a zapravo je komšija počeo da radi treću smenu pa je prolazio. Dešavale su mi se paralize sna mnogo puta, ali sam nakon prve takve situacije pronašao njeno naučno objašnjenje i prestao da imam čudne teorije. Prema tome, mislim da bi ljudi trebalo da shvate da paranormalnih pojava nema i da sve može logikom i raciom da se objasni, samo ako postoji želja za to.
Nije lud onaj ko je rekao da tek osetimo kada nekog izgubimo... Dok smo bili zajedno nisam osećao ništa, a zapravo sad vidim koliku je prazninu popunila. Koliko ništa može da bude mnogo, koliko praznina boli i koliko mi nedostaje.
Do kad se kaže Dobro jutro, a do kad Dobar dan... Nikad neću razumeti...
90ih sam bila tinejdžerka, kriza, nema se para ali se sjećam da sam tad, između ostalih, koristila i Felce azzuro gelove za tuširanje i dezodorans. Ta jačina mirisa i ovo sad su nebo i zemlja, mislim i sada ih koristim ali je primjetna razlika u mirisu.
Možda jedino da ih kupim u Italiji, bar bih znala da je original. A čula sam da i toaletna voda odlično miriše, kod nas je nažalost nema.
Kako raskinuti s devojkom do koje mi je stalo kao osobe i želim joj sve najbolje, ali ne mogu zamisliti budućnost s njom? Pokušao sam direktno, ali ne ide. Da joj se zgadim ili bivam grub, isto tako mi je glupo...
Osoba sam koja svakome daje 200% sebe. Uvijek se trudim pomoći, bez obzira na okolnosti – bilo da je u pitanju novčana pomoć (iako sam u posljednje vrijeme i sama u financijskim poteškoćama), bilo neka druga vrsta podrške. Pomažem jer vjerujem u to da treba biti tu za druge, čak i kada nije lako.
Međutim, često se osjećam kao da to nije dovoljno cijenjeno. Ljudi oko mene – roditelji, brat, sestra, prijatelji, poznanici, pa čak i moj dečko – rijetko mi uzvraćaju istom mjerom. Kada meni nešto treba, gotovo da nikada ne dobijem istu vrstu pomoći i podrške koju im pružam. To me pogađa, ali unatoč svemu, ne mogu prestati davati sebe drugima, jer je to jednostavno moj način života.
Ipak, pitam se – zaslužujem li i ja ponekad taj isti trud, ljubav i podršku koje nesebično pružam drugima?