Tek kad pogledam svoju playlistu shvatim koliko sam sjeban...
Nedostaje mi detinjstvo, 2005, 2006 i sve godine oko tih godina kada sam imao 7-8 godina, to bezbrižno detinjstvo i više duše u ljudima nego danas a manje tehnologije.... Ljudi bilo više, više se družilo. Danas izađem isped svoje kuće na ulicu i uhvati me nostalgija i tuga koliko je sve mrtvo i prazno, i tako je svuda bukvalno, svaka ulica. A nekada bilo puno...
Imam druga kome ne sme ništa da se kaže. Nezadovoljan je svojim životom, samo živi posao i kuća. Nikada nigde nije putovao, ništa zanimljivo ne radi. Nikada nije igrao bilijar, kuglao, bio na moru. Nikada ništa nije. Izlazio je ranije sa drugim društvom, napije se i vrati kući. Pametan je dečko, inteligentan, ali ne vidi da će mu život proći u suđenju kod kuće. Kažem mu da uplati vikend neki odmor, da ode negde za godišnji odmor, da proslavi negde praznike, da ide u teretanu ili na neki sport. Samo drsko odgovara da se on pomirio sa tim da je njegov život prošao... Žao mi je što je tako, ali ja tu ne mogu ništa da uradim.
Nerviraju me osobe s kojima se dopisujem i družim, a onda napišu da sam dosadna. Kad prestanem pisati, onda oni meni dosađuju. Odlučim da prekinem kontakt, onda ta osoba nakon nekoliko godina traži moj broj od drugih ljudi, hoće da mi piše... Kad joj se javim, prođe nekoliko dana i onda mi napiše „e, ne možemo se više družiti“. Pa jbt, ne znam koji đavo toliko dosađuju drugima, žele moj broj itd. Kao da me za*ebavaju.
Nosim burmu i mnogo više žena mi se nabacuje od kad je nosim nego dok sam bio slobodan momak, objasnite vi sad meni taj fenomen. Ja sam na distanci i ne interesuje me to, ali nisam slep i vidim šta rade. Onda će ići priča kako muškarci varaju, kako su imali bilo koju dok su bili slobodni a ustvari je obratno, one su te koje zavode zauzete likove i nabiru kilometražu dok prosečni slobodni momci ako im se posreći par puta godišnje i to je puno. Tom pričom da smo mi isti ili gori od devojaka samo sebe pravdaju.
Moj prijatelj šta god da radi ili gde god da ode, on to preuveličava i ponižava druge ako nisu tako negde otišli. Npr. ne može da ćuti ili normalno ispriča gde je bio nego mora da ponizi nekog i kaže da to neko ne može da priušti. Ako radi, preuveličava taj posao kao da radi ne znam ni ja šta, a ne neku banalnost. Preteruje u svakom smislu.
Gledam umjetna inteligencija, majko mila, piše doslovno email za vas i pravi vam od par rijeci zamolbe za posao, tužbe itd. Pa čovječe sjedim i razmišljam, više se neće moći ništa iz emailova protumačiti ko je zaslužio npr. da ga se pozove na razgovor za posao, a ko ne..
Imam 28 godina i do sada su mi se dešavale razne stvari koje bi neko mogao da protumači kao paranormalne, međutim, ako se samo malo razmisli, lako se može zaključiti da sve one imaju svoje objašnjenje. Tako mi se dešavalo da od lupanja drveta pomislim da su duhovi ili da zbog lajanja psa u sred noći pomislim da je video duha, a zapravo je komšija počeo da radi treću smenu pa je prolazio. Dešavale su mi se paralize sna mnogo puta, ali sam nakon prve takve situacije pronašao njeno naučno objašnjenje i prestao da imam čudne teorije. Prema tome, mislim da bi ljudi trebalo da shvate da paranormalnih pojava nema i da sve može logikom i raciom da se objasni, samo ako postoji želja za to.
Nije lud onaj ko je rekao da tek osetimo kada nekog izgubimo... Dok smo bili zajedno nisam osećao ništa, a zapravo sad vidim koliku je prazninu popunila. Koliko ništa može da bude mnogo, koliko praznina boli i koliko mi nedostaje.
Do kad se kaže Dobro jutro, a do kad Dobar dan... Nikad neću razumeti...