Najbolja prijateljica mi je zaboravila rođendan. Malo sam se smorio zbog toga ali nisam ljut. Ne znam kako da odreagujem.
Imao sam drugara i to jedno zajedničko društvo. Nije me volio nešto i to je bilo očito. Međutim i dalje smo se družili zbog zajedničkog društva. Nekoliko godina poslije počeo se stalno javljati, zvati na druženja, sada porodično, zvati da pita kako sam i sl. To radi iz razloga što sam dobio dobro radno mjesto u dobrostojećoj firmi a on želi da nekako dođe tu gdje sam ja i sve radi indirektno i direktno da dođe tu. Ja sam ostao u dobrim odnosima sa prijateljima iz starog društva, a on nije. Sve to govori kako traženje koristi u prijateljima a davanje ničega zauzvrat ili malo toga, rezultira samoćom i odbacivanjem. Kao što se to njemu desilo. A njemu i dalje nije jasno zašto ga nećemo, jer smo svi mi krivi, a on nije.
Otkad sam doživela nasilje od oca sa narcisoidnim poremećajem ličnosti više nisam ista osoba. Ništa me ne raduje, ne radim stvari koje sam ranije volela, ne zbližavam se sa ljudima i ne vidim razlog zašto bi mi iko pomogao i voleo me, kao da više ne pripadam nigde. Jedino mi je važnoda idem na posao da bih imala svoj novac i bila nezavisna.
Ubija me anksioznost i depresija. Osjećam se kao gubitnik i kao da me konstantno nešto guši. Imam strahove od svega. Sa ljudima super komuniciram samo kad se napijem, inače imam tremu, zablokiram i izgledam pogubljeno pogotovo pred muškarcima. I fakultet sam napustila zbog prevelike doze straha od nepoznatog i lošeg uspjeha. Noćima sam sanjala predmete koji su mi slabije išli i nisam mogla da spavam. Od tada radim sa ljudima u trgovine konstantno i baš mi teško pada, najradije bih da sam negdje sama i da me niko ne gleda. Svaku noć se isplačem iako imam u životu dosta toga i ništa mi konkretno ne fali, ja opet nisam srećna i konstantno sam pod nekim stresom. Život mi je jedino lijep kad se napijem ili kad imam sex…
Najgora stvar koja može da vam se desi je da vam se muž i mama ne slažu.. Ceo život slušate komentare i pokušavate da balansirate. A pomoći nema.. Osuđena sam na negativu ceo život...
Nakon svakog PMS-a i menstruacije stidim se nekih svojih postupaka, u smislu toga što sam se nekome dublje povjerila, rekla šta me zaista muči i slično. Budem tada previše emotivna i treba mi tuđa podrška. Poslije se osjećam loše, da sam nekome bila teret, da će me gledati drugačije ili da će me ismijavati.
Često mi govore da sam lepa i normalna devojka, zanimljiva, pa opet nisam za njih, opet nešto nedostaje. Dođe mi da postanem prevrtljiva i igram igrice, stvarno mi je muka što nikome ne valjam.
Имам 28 година. Свој сам човек, не зависим ни од кога, запослена и фино зарађујем. Увек за друштво и добар провод. Мећутим, мој живот се претвара у пакао када сам пре 4 године изгубила тату, још се од тога нисам опоравила, а мами је пре месец дана дијагностикован карцином 4 степена тј. метастазама. Не знам како ћу то поднети, не могу и њу да изгубим.
Kad sam bio mali, mislio sam da se instrumenti na svirkama ostavljaju u restoran bez da ih muzičari prethodno sklope i nose sa sobom (bunjeve i klavijaturu) već da je sve to spremno samo oni dođu da sviraju xD