Danas mi je 32 rođendan..ležim u krevetu i plačem..ne mogu da spavam, pretužna sam..moram negdje olakšati dušu, ne mogu o ovome da pričam uopšte, ne mogu prevaliti preko usta jer postajem svjesna da je to odvratna stvarnost…izgubila sam najvažnije biće u svom životu prije godinu i po dana, i od tad nisam svoja…toliko mi nedostaje, ne mogu ovo da prihvatim nikako i neću nikada moći..miješaju mi se osjećanja, bol, tuga, praznina, ljutnja…na boga sam ljuta jer mi je uzeo…majko moja, zvijezdo moja, D moja volim te!
Nedostaješ mi!
Imao sam drugare sa kojim sam se družio 10+ godina, ali kada su našli devojke sve su stavili po strani.. Pri tom, devojke su poznate kao lokalne udaraljke. Baš sam razočaran.
Nije mi jasno kako su se svi ložili na Rokija (Srećni ljudi), a niko nije primetio Pabla koji je top frajer!
Šta bi dao da još jednom mogu da je zagrlim.. Tako blizu a tako daleko. Tuđa je..
Ljudima ne delujem samopouzdano i ubedljivo, i onda koliko god puta ispadala u pravu, i dalje me neće poslušati kako da postupe, nego će kukati kako im nešto loše ide i opet govoriti bila si u pravu, ali nema veze, i dalje si nevidljiva budala koju nemamo šta da slušamo.
Imam paničan strah od ulaska u avion- naravno i let je problem.