Zaista je istina da ono što ne znaš, ne može te povrijediti.
Ja čim čujem svoju majku i njeno kokodakanje od ranog jutra, nije mi dobro. Žena ne zatvara usta, čak mi bude neki pritisak u predjelu vrata dok ona priča,eto koliko me umori. U stanju je po 2,3 sata da priča tj.ogovara/ trača na telefon. Sramota me njenog dugačkog jezika.
Već neko vreme me muči jedna stvar u vezi mog momka. Zajedno živimo u inostranstvu, daleko od njegovih roditelja, ali imam osećaj kao da ih nikada nije stvarno “napustio.” Naime, on se čuje sa njima barem dva do tri puta dnevno, i to ne bi bio problem da nije toga što ih zove za apsolutno sve – od sitnica u svakodnevnom životu do važnih odluka. Nekako, kao da bez njihovog odobrenja ne može ništa da uradi.
Ovo me dovelo do toga da se pitam da li je previše zavistan od njihovog mišljenja. Stalno traži njihov savet, a ja imam osećaj da nema dovoljno samopouzdanja da sam donese neku veću odluku. Plašim se šta to znači za našu budućnost. Da li ću ja ikada biti njegov prioritet? Da li će moći da se osloni na sebe, ili će se uvek oslanjati na njih? Volim ga, ali me brine kako ćemo funkcionisati ako se uvek oslanja na roditelje umesto da zajedno gradimo naš put.
Imam najbollje drugarice ali ne mogu da ih iskupim sve na jednom mestu kad nešto slavim. Međusobno se sve ne poznaju ali znaju jedna za drugu, jedna je iz osnovne, 1 iz srednje, 2 sa fakulteta i 3 sa 2 razlučita posla. Stvar je u tome na primer da muž od jedne je višegodišnji momak od druge, kod svake je nešto komplikovano isprepletano na neki čudan način. I samo su mi 2 bile na venčanju.
Imao sam koleginicu na poslu sa kojom sam radio i u koju sam vremenom postao zaljubljen, dve godine nisam imao hrabrosti da joj to kažem, družili smo se i privatno nakon što smo prestali da radimo na tom poslu ona je sve vreme imala momka i u jednom trenutku kada je raskinula sa njim ja sam joj rekao sve, rekla je da možemo da ostanemo prijatelji ali ja nisam to želeo i ubrzo nakon toga sam prekinuo svaki kontakt sa njom nakon 3 godine poznanstva i prijateljatva, nikad mi ni sa jednom nije bilo lepo da provodim vreme kao sa njom, nakon toga sam postao uspešan u poslu radio na sebi imam svoju firmu lepo zarađujem, problem je što sam se uz sav taj uspeh odao alkoholu i dosta često pijem i to vešto skrivam od svih, upoznao sam mnogo devojaka od kad sam prekinuo kontakt sa njom nikada mi ni jedna nije bila dovoljno dobra, mislim da mi je to najveća greška koju sam napravio u životu pustivši je da ode.
U mom životu je nekako sve naopako. Moji su se razveli još dok sam bila dijete. Svoga oca nisam upamtila kako treba nakon izvjesnih godina preminuo je. Razlog smrti kriju od mene ma da znam da je petljao sa svakakvim ljudima i sve mi je jasno. Često razmišljam kako bi bilo da se nisu razveli da li bi živjela bolje ili gore. Sada živim sa majkom a očevu stranu porodice znam onako kao neke prijatelje sa strane. Znali su za mene sve godine dok mi je otac bio živ ali su odlučili da me pozovu da se ponovo “upoznamo” nakon 15 godina. Baka me jedva poznala na dan sahrane. Ali opet gledam sa vedrije strane života i držim se toga da završim srednju koju sam upisala zapravo frizerski zanat. Jako sam dobra u tome imam i momka sa kojim sam već dvije godine i on popunjava onu prazninu u meni koja je godinama nastajala zbog nedostatka očinske ljubavi. Veoma sam mu zahvalna na tome i nikad ga neću prestati voliti.🖤
Rođena u Hrvatskoj, odrasla u Srbiji i sad sam na neki način primorana da živim u Nemačkoj. Mrzim ovu zemlju. Nikada u životu ne bih ovde došla da me nisu naterali. Jedva čekam da se vratim u mesto u kojem sam odrasla.
Smatram se veoma sretnom osobom, a i životno uspješnom. Sa skoro 30 godina brojim iza sebe 2 vrlo snažna prijateljstva iz osnovne škole, kumstvo sa najboljom prijateljicom iz srednje, te 10 bliskih prijateljatstava iz perioda srednje i faksa. Svi različite živote vodimo, a sa svima sam u posebnim odnosima i njegujem ih sa mnogo posvećenosti i ljubavi. Naravno, koliko to svakodnevni život dozvoljava. Ima tu još raznih poznanstava, ali ovih 20ak ljudi smatram svojom familijom - a i oni mene.
Zašto se neki uvrijede ako im ne prihvatim zahtjev za praćenjem? Imam privatni profil i pratim oko 30 ljudi, što uključuje moje dobre prijatelje i bližu familiju. A kolegica me našla i uvrijedila se jer nisam prihvatila njezin zahtjev. A nismo si ni dobre...
Kako mi je bilo super u životu dok nisam početkom godine upoznao nju. Konstantna sumnja u mene, a s njom sam provodio svaki dan tako da bukvalno ni teoretski nisam mogao imati bilo kakav kontakt s drugima. Njoj sam posvećivao svo svoje vrijeme ali bezuspješno, ljubomora je konstantno tu bila prisutna. Već dva mjeseca nismo zajedno, a ja i dalje samo o njoj mislim i ne znam kako da je zaboravim. Nadam se da će jednog dana shvatiti da sam samo za nju živio, da sam je iskreno volio, a i dalje volim kako stvari stoje. Živimo blizu jedno drugog i kad je sretnem hoće srce da iskoči. Tek sad sam spoznao kako je kad iskreno zavoliš pogrešnu osobu. Dugo vremena ću patiti i trebat će dugo vremena za oporavak.
U vezi smo godinu dana, volimo se, poštujemo i uživamo u zajedničkom vremenu. On ne želi djecu, a i dosta je još nezreo za rane tridesete. Ja sam ih oduvijek željela, zbilja bih bila odlična mama i volim se brinuti o ljudima koje volim. Godinama imam psa, znam kako je biti odgovoran za drugo biće i ništa mi nije teško oko njega. S druge strane volim slobodu, radim freelance, ne volim polagati račune drugima... Sve češće mislim o djeci, ne na način da moj život ne vrijedi ako ih nemam, već bih voljela gledati jedno malo biće kako otkriva svijet. Mislim da nemam iluzija kako izgleda život s djecom izgleda i voljela bih to proći sa dečkom. Voljela bih čuti vaša iskustva, je li vam žao što imate ili nemate djecu, bi li sve ponovno da vam je ova pamet?