Iskreno da kažem, da sam upoznao svoju punicu (majku svoje supruge) prije moje supruge, vjerovatno se nikada ne bih oženio. Odrasla žena na selu i zna samo primati i izdavati naredbe. To što živi u gradu je ništa nije promijenilo. Moja supruga je imala depresiju zbog toga šta joj je ova radila ali zbog moralnosti, uvijek je brani i ne dozvoljava da ja prekinem odnos sa njom, iako tu ženu u životu nikada više vidio ne bih. Nemoj biti kao takvi ljudi. Pa kako možeš tako vrijeđati nekog ko je došao u porodicu i praviti tolike probleme a nisi ništa materijalno pomogao već samo daješ neke naredbe i govoriš šta bi se trebalo sa našim parama raditi. Goni se u neku stvar.
Imam jedan pomalo čudan problem. Nekad, ne tako često, ali ne i retko mi se dešavaju dani daleko iznadprosečni, koji prođu ispunjeno, u kom budem jako raspoložen, pun pozitivnih emocija, spreman za komunikaciju sa svima, pun smeha i gde nakon svake bilo kakve aktivnosti zrači neka nova pozitivna energija iz mene. U suštini, dani nakon kakvih se uveče kad legnem osećam predivno jer su se desili. E sad, nakon svakog takvog dana, baš onaj sledeći dan mora da bude užasan. Tada apsolutno sve naopako ide i sve ono što je bilo odlično prošlog dana, tog sledećeg dana bude čak i jako ispod prosečno. Samopouzdanje mi je labavo i to je sigurno jedan od faktora, ali me zanima koji je primarni uzrok toga jer se dešava apsolutno uvek takav sled događaja.
Mnogo sam drugovala godinama i možda ovo zvuči bezobrazno ali više mi prijateljstva nisu prioritet i udaljavam se polako jer se ljute što više nemam vremena kao nekad.
Tata mi živi u Americi i 7 godina ga nije bilo. Došao je prije mjesec dana i sutra se vraća u Ameriku. Velika je šansa da je ovo bio zadnji put da se vidimo i ne mogu vam opisati koliko sam slomljena. Sve bih dala da se vrati i da opet sve bude kao prije.
Šta sve neću pročitati u oglasima za posao. Aj što nude redovnu platu, godišnji odmor i sl. nego nude i besplatnu radnu odeću. A kad uđem na internet malo da istražim kakva je firma, pored toga što nude platu od 500€ i ne prijavljuju za stalno, oni i mobinguju radnike, naravno. Dobijem napad anksioznosti kad otvorim oglase, plače mi se, bukvalno ostanem bez daha, jer ne volim svoj posao u prodaji, za smešnu platu, kolektiv bzv, ali bar mi je blizu... Dok me opet ne prebace negde dalje verovatno ću morati da ostanem tu... Dobiću nervni slom jedan dan od neprijatnih kupaca ili šefica...
Ušla sam u dvadesete i muka mi je kad pomislim na činjenicu da i nisam imala neke veze, a sve partnere koje sam imala bili su emotivno nedostupni. Osvestila sam uverenja koja su nastala zbog odsustva očinjskog lika u mom odrastanju kao i činjenicu da ljubav ne mora da se zasluži prvo da bi je dobili od nekog. Ne znam kako više da se ponašam. Imam život i aktivnosti kojima sam posvećena i nije kao samo da razmišljam o tome, ali me čini tužnom kad pogledam da sam ostala sama dok većinski deo ljudi iz moje okoline se verio, udao, ili očekaje decu, a ja ne mogu da sastavim normalnu vezu.
Imam jedan problem, a to je da nakon svakog dobrog i ispunjenog (nadprosečnog) dana za koji mogu da kažem da je bio odličan i nakon kog se uveče pred san usećam ispunjeno, sledeći dan moram da se osećam katastrofa. Ne mora to da bude loš toliko dan, ali obavezno se osećam natprosečno loše i tako se svaki put dešava. Kapiram da se osećam onda neutralno, ali ja obavezno moram da budem neraspoložen i bezvoljan.
Svako od nas ima svoj sopstveni miris tela, kože, to je opšte poznato. Ali skoro nikad ne možemo da osetimo svoj. Međutim, kada je prelazni period leto-zima, kada je hladno u kući a još uvek nema grejanja ili se ne loži, svaki put kad uđem u svoju sobu baš intenzivno osetim taj svoj miris. Jednostavno soba ima "moj" miris. A stvarno često luftiram, čak i kada je hladno, opsednuta sam kozmetikom, mistovima, parfemima, čista sam. To nije smrad, to je taj miris specifičan. Zanima me da li i drugi ljudi mogu nekad da osete svoj?
Moj okp je zaista uzeo maha.. Počelo tako što mi se gadilo da pipnem kvake a sada dezinfikujem sve što dođe od spolja i očistim sve nakon što gosti odu, sklonim prekrivače gde su sedeli, a ne sedim ni ja nikad u kući u novoj garderobi.. Svesna sam da ne mogu ovako celog života ali ne znam ni kako bez toga..
Upoznala sam jednog dečka na nekom druženju, ali smo proveli zajedno svega sat vremena. Nekako se brzo skontali, sve bilo super. Ali ja živim u drugom gradu i nije baš jednostavno da se gledamo često. Ima moj broj, javio se prvu noć nakon druženja, ali posle toga ništa. Ne znam šta da radim, a baš mi se svideo. Razumem, daljina može biti problem, ali realno nije nemoguće. Ne znamo se mnogo, pa mi nekako glupo da forsiram sve i da se javim, ali je baš ostavio lep utisak na mene i volela bih da pričamo i upoznamo se malo više..