Volim svog dečka, on je jedna divna osoba, čista duša, osećajna, pažljiva. Dve godine nam je sve glatko išlo, pomislila sam "mi se volimo istim intenzitetom otpočetka, ne mogu zamisliti da može biti drugačije". Ali u zadnje vreme je postalo krajnje monotono. Osećamo oboje da smo dosadili jedno drugom samo niko to neće da kaže. Ja sam većinski kriva, jer nemam nikakvog društva i nisam društvena, pa jedino što se družimo jeste povremeno (1 u 2 meseca) sa njegovim društvom. Ovih dana sam sama u stanu, došao je kod mene da spava, nije hteo ni da prošeta sa mnom napolje, ceo dan je bio u stanu. Uveče smo izašli sa njegovim društvom, svi su igrali samo je on se smorio. Na početku bi mu bilo lepo gde god smo samo da sam ja tu. Stalno je isto, prelezimo dan ili prošetamo po malom gradu. I sam je rekao da je postalo monotono. Da putujemo ne možemo, jer je u škripcu sa novcem a ja sam tek počela da radim, a i živimo u sredini gde i nema u blizini gde da se ode. Ovo traje mesecima...
Znamo se od djetinjstva, išli smo zajedno i u osnovnu i u srednju školu, ali godinama ne pričamo. Ne znam ni zašto je to tako, jer znam da sam mu se uvijek sviđala a i on je meni, samo što ja to nikada nisam pokazala, nije ni on ali osjeti se hemija, on je mene uvijek na neki način provicirao samo da ga primjetim. I sada kada se sretnemo stalno se gledamo iako riječ progovorili nismo godinama. Previše smo slični i mislim da zato i ne pričamo. On ima djevojku, ja imam momka, ali iz nekog razloga oduvijek me prati osjećaj da smo zapravo suđeni jedno drugom...
Krivo je mi jer sam studirala tamo gde je 99% žena. Većina je podmetala jedna drugoj, ogovarala... Velike probleme sam imala družeći se sa dve devojke, iako sam mislila da smo bliske. Da sam studirala u većem gradu i neki fakultet gde je mešovito, sigurno bih neko društvo stekla.
Ne volim ljude koji pričaju o tuđim emocijama u svoje ime. Kako vi možete znati da li je neko zaljubljen u vas, a da vam to ne prizna? Ajde, kapiram da je neko stidljiv i da možda daje do znanja kroz neke gestove i ponašanje. Ali sve one priče koje čujem, ne piju vodu i to nije blizu istine. Većina ljubaznost tumači na pogrešan način, svaku glupost smatra nekom zaljubljenošću itd. Ako vam neko direktno ne prizna ili nije toliko direktan (mada neko ko je stidljiv ni nema hrabrost za neki flert) od tog posla nema ništa. Još kad oni što su zaljubljeni u nekoga tripuju da je to obostrano jer vas je ta osoba npr pogledala..strašno. 😦
Nisam muzičar a kupio sam profesionalni MIDI kontroler 🎹 da se zanimam...
Poslije 5 godina uživanja u porocima (svemu) sam odlučio da stanem s tim lošim stvarima. Nisam imao velikih problema sa prestajanjem. Već 8 mjeseci vodim normalan život, pokušavam naći pravi put ali nekako ne ide. Imam osjećaj da tapkam u mjestu i dalje 😵💫
Žao mi je što ne mogu postić kao drugi ljudi. Osjećam se manje vrjednom, svaki posao koji sam našla bi nakon par dana napustila, jer nisam mogla radit ili bi se onesvjestila. Imam 30 godina. Kad sam bila mlađa cura šetala bi po 10 kilometara, i nikakav problem ili bi vozila bicikl ili trčala bi, sad samo osjećam umor, i kao da ću se srušit, slabost. Uopće više ne mogu kao prije.
Kako preboljeti neostvarenu ljubav i želju? Kako od pustih poruka i komunikacije pa nakon tog blokavanja na svemu, doći opet do neke komunikacije? Sačekati neko vrijeme pa sa lijepom gestom pokušati?