Čitam kako dosta ljudi nema lijepe uspomene na svoje djetinjstvo. Ja sam imao dosta trauma tijekom svojeg, ali opet se nekako više sjećam lijepih stvari. Danas hodam naseljem u kojem sam odrastao, 20 godina kasnije gledam crteže i kvazi grafite koje smo kao djeca crtali po zidovima, svaki dio naselja me podsjeti na nešto, svaka ljuljačka, klupa, haustori koji su bili mjesta za prve poljupce, igrališta bilo za košarku bilo za nogomet, rukomet... Baš me obuzeo neki poseban osjećaj kako je to sve prošlo i kako je danas život mnogo drugačiji, iako mi ništa ne fali i super sam se snašao i po financijskom i po životnom planu, taj dio života mi je nekako bio dosad najposebniji. Usput ta mjesta danas zjape prazna jer su klinci vjerojatno po kućama s telefonima u rukama, a mi smo kućama dolazili i smrznuti i mokri i prljavi i što je najvažnije sretni.
Najbolja stvar kod mog malca koji ima 4. godine što je on doktor za izgovore! Jedan od izgovora je kad mu kažemo supruga i ja da treba jesti jest “pa jeo sam jučer”!
Na nekom težem ispitu na FTN nije uopšte garancija da ćeš položiti ako si naučio. Bitno je kako se snađeš na ispitu. Recimo ja sam među najboljima bio iz elektrotehnike i pao sam drugi kolokvijum, jer si morao da imaš pola od svakog zadatka a pogrešio sam na početku jednog tako da mi se priznalo ništa za taj zadatak, nebitno ostale kako sam uradio.
Radim u računovodstvenoj kancelariji koju delim sa još 3 koleginice. Posao je takav da nam svakodnevno dolaze klijenti. Među njima nam često svraća žena koja je u 40im godinama, izuzetno privlačna. Prilikom poseta, stalno mi tepa izrazima: ljubičice, šećeru, ljubavi i sl. Ja sam mlađi od nje 8 ili 9 godina. Ovo se pogotovo dešava kad su sve 3 koleginice prisutne. Molim za pomoć, šta bi ovo moglo da znači?
Ne znam kako mi je uspelo da od toliko finih momaka koji su mi prilazili, mi se dopadne baš onaj koji ne može biti moj. Onaj najgori, što najviše privlači. Znate onaj koji polako vreba. Predstavlja se kao prijatelj, bezopasan, poneki kompliment suptilan, saveti, uvek uslužan, zanimljiv, uvek tu. Koji polako ti daje signal da misli da si lepa. Koji se polako uvlači pod kožu. Iako ga inicijalno kulturno odbijaš, on ne odustaje. Steže obruč oko tebe. Dok ti jednog dana, pogrešnog dana, kada si sama, razočarana, snuždena, ne poklekneš. Jer on te toliko želi, u njegovin očima vidiš da te želi i predaš se postepeno. E onda kreće pakao. Jer taj narcis, hoće da te slomi. Uspeo je da te osvoji, ali nije dovoljno, mora da ti naplati, što se trudio, glumio, dok si ga odbijala, mora da ti vrati za ta poniženja, poniženjem. A ti, udarac na ego. Samo što ne pukneš. Ali dobro to kriješ, igraš njegovu igru ali na svoj način. Nećeš da dozvoliš da pobedi i da se sladi.
Ulazim u pekaru, da bih kupila kruh, iza mene ulazi žena i stoji i čeka svoj red. Cjelo vrjeme me odmjerava od glave do pete. Ne znam zašto, ne poznam ju i nisam lijepa.
Relativno svjež prekid u pitanju, a u pitanju bila ljubav na daljinu i lik prvu sliku sa curom objavi iz mog grada… Svi imaju različito vreme preboljenja, ali jel realno ovo...
Roditelji žele da upišem faks po njihovom izboru, a ja ne želim jer me to zanimanje ne zanima. I ne znam što me zanima. Želim pauzirati jednu godinu, raditi i onda odluči što ću dalje. Na prijemnom ću se minimalno truditi da ne upadnem.
Čim mozgu dozvolim da previše mašta, odmah se zaljubim... Sad mi je potrebno dan-dva da se vratim u realnost.
Završio sam težak fakultet u roku. Međutim, već 2 godine nemam posao. Problem je u tome što me nenormalno strah otići na intervju. Imam toliku prepreku u svojoj glavi, mislim da nikada nisam dovoljno dobar. Išao sam na 2-3 razgovora koji su prošli neuspješno. Izgubio sam svu motivaciju, ali je neopisiv strah ostao. Osim toga, strah me i novih ljudi na poslu, okruženja, da se neću snaći u poslu, da ću se izblamirati, da će me kolege ismijavati. Ne znam kako da sebi pomognem.