Moj problem je što sam se udala za čoveka koji se slabo javlja na telefon.. Kad mi nešto treba, prvi mi se javi kolega ili sestra, zet - svi sem njega.. Da od njega samo zavisim, ne bi dobro prošla.
Ostao sam bez žene jer je njen bivši muž zabranio da sam ja blizu njegove dece. Tačno mi dođe da se ubijem.
Šta je sa današnjim momcima? Momak me prevario sa drugom i ostavio posle 6 godina, a planirali smo porodicu .. nije imao ni smelosti da me pogleda u oči i prizna sve.. bukvalno je mislio da me mesecima može praviti budalom i pričao da nema ništa sa tom osobom, samo nije video sebe u svim tim lažima, bukvalno je sam sebe odao više puta.. i gle čuda, čim je raskinuo, oni su zajedno. Svašta.
Koliko vam je bitno tuđe mišljenje na skali od 1 do ja koja uzimam mentol bombonu i odma vadim flašicu vode da kao ispadne da pijem lek a ne da mi smrdi iz usta.
Ne znam šta je samnom. Kako starim, stalno mi izlaze neke neprijatne situacije iz prošlosti. Tipa neki nesporazumi, šale koje su ispale nespretne ili neprilične, situacije u kojima sam bila malo neprijatna i zajedljiva, loši pokušaji postavljanja granica itd.
Ja sebe vidim kao prosečnu osobu. Nisam zlatna, ali imala sam i svetlih momenata da razumem, podržim, pomognem...Ne znam zašto me u poslednje vreme proganja samo ovo loše. Dođe mi u mišju rupu da se sakrijem.
Imali smo jedno predavanje i inače kada pričam sa osobom direktno u vezi neke tematike, uvek kažem sve ono što želim bez problema. Međutim, primetila sam da zablokiram u govoru kada sam u učionidi gde je oko mene dosta ljudi. I ono što znam, zbog blage anskioznosti ja zablokiram i dosta to kažem nestručnije. Ne želim više da pravim ove greške jer uskoro krećem da ja nekome držim predavanje i ne znam kako da to uradim...
Da li je moguće voljeti nekoga jako baš jako (muž) ali da Vas od početka veze zapravo seksualno ne privlači baš? Zbog svega ostaloga volim ga najviše ali sex je uvijek bio jad i tuga do te mjere da ne želim nit da me dirne jel to moguće?
Jedinica sam i žao mi je zbog toga, volela bih da imam 3 dece. Imala sam makisimalno ljubavi i pažnje ali mislim da je mnogo lepše da nas je više.
Volim svog dečka, on je jedna divna osoba, čista duša, osećajna, pažljiva. Dve godine nam je sve glatko išlo, pomislila sam "mi se volimo istim intenzitetom otpočetka, ne mogu zamisliti da može biti drugačije". Ali u zadnje vreme je postalo krajnje monotono. Osećamo oboje da smo dosadili jedno drugom samo niko to neće da kaže. Ja sam većinski kriva, jer nemam nikakvog društva i nisam društvena, pa jedino što se družimo jeste povremeno (1 u 2 meseca) sa njegovim društvom. Ovih dana sam sama u stanu, došao je kod mene da spava, nije hteo ni da prošeta sa mnom napolje, ceo dan je bio u stanu. Uveče smo izašli sa njegovim društvom, svi su igrali samo je on se smorio. Na početku bi mu bilo lepo gde god smo samo da sam ja tu. Stalno je isto, prelezimo dan ili prošetamo po malom gradu. I sam je rekao da je postalo monotono. Da putujemo ne možemo, jer je u škripcu sa novcem a ja sam tek počela da radim, a i živimo u sredini gde i nema u blizini gde da se ode. Ovo traje mesecima...
Znamo se od djetinjstva, išli smo zajedno i u osnovnu i u srednju školu, ali godinama ne pričamo. Ne znam ni zašto je to tako, jer znam da sam mu se uvijek sviđala a i on je meni, samo što ja to nikada nisam pokazala, nije ni on ali osjeti se hemija, on je mene uvijek na neki način provicirao samo da ga primjetim. I sada kada se sretnemo stalno se gledamo iako riječ progovorili nismo godinama. Previše smo slični i mislim da zato i ne pričamo. On ima djevojku, ja imam momka, ali iz nekog razloga oduvijek me prati osjećaj da smo zapravo suđeni jedno drugom...