Previše razmišljam… Stalno se opterećujem i mislim šta će biti u budućnosti. Takoreći patim prije vremena, teško mi padaju stvari koje se nisu ni desile niti znam da će se ikad desiti, npr; smrt nekih bliskih ljudi, kućnog ljubimca, prekida prijateljstva, izdaja, neuspijeh i slične stvari. Ne znam da uživam u trenutku jer samo razmišljam o tome kako ću se osjećati kad to prodje ili kad se to promjeni. Znam i razumijem da je to loša osobina ali nekako kroz život vidim da svemu dodje kraj i da se sve može vrlo lako srušiti.
Stalno razmišljam o tome kako li će mi pasti neke promjene u životu za koje uopšte ni ne znam da li će se desiti. Strah me velikih promjena, odrastanja, promjene mjesta, ljudi i nestajanje osjećaja kako je biti dijete. Ne mogu da prihvatim to da se takve stvari više nikada neće ponoviti i osjećati. Najgore mi je kad taj osjećaj i to razmišljanje dodje kad mi je lijepo, dok sam sa nekim koga volim ili negdje gdje sam sretna, dok još živim najljepši period života…
Sasvim slučajno sestra me je upoznala sa jednim njenim drugom koga poznaje ceo svoj život, on se pre dosta vremena raspitivao o meni i tako sam ja rešila da izađemo nas troje zajedno na neku kafu da se upoznamo. Dopisujemo se već sigurno 3 meseca, dečko je stvarno zgodan, voli da radi ima neke jasne ciljeve ali za žene je totalni promašaj. Ne ume da komunicira nikad ne znaš na čemu si sa njim i ubija me to što je zaljubljen u mene.
Imam problem.. Sve moje sestre imaju momke i porodica kao da njih više poštuje zbog toga.. Mnogo se jadno osećam jer sam sama i uvek sam im višak, ali imam problem jer nisam toliko zaljubljive prirode i sve mi brzo dosadi.. U srednjoj sam imala momke čisto da bih imala nekoga, a nisam osećala ništa i kada ih ostavim posle pate ili slično, bas iz tog razloga to više ne radim.. Skorije mi se baš sviđao jedan dečko (bivši kolega), ali je imao devojku a muvao je mene i smara tako devojke, ali nama su baš caklile oči kad smo se gledali... 🥹 svi su mi pričali da je loš za mene i da bi isto to meni radio, nisam ni imala hrabrosti da probam sa njim jer su verovatno u pravu.. Uskoro idem na svadbu kod sestre i našla bih nekog samo da mi glumi taj dan dečka jer će mi biti baš neprijatno, uvek kad me pitaju za dečka ja nemam, biće da ie u meni problem, a imam 20 godina...
Imam vrlo komplikovan odnos s ocem, koji je oduvijek bio vrlo nagle naravi i ne razumije moje potrebe i želje. Nažalost, bio je i nasilan, kako fizički, tako i psihički. Nedavno je na svoj rođendan pozvao komšiju koji me je u prošlosti često ponižavao i nije me poštovao. Komšija se sada ponaša primjerenije, ali me to poziv još uvijek jako pogađa.
Vjerovatno ću otići na taj događaj, jer želim zaštititi majku od mogućih ispada oca, pošto imam određeni uticaj na njega. Ipak, osjećam se veoma razočarano i izdano.
Moja baba je često govorila da mi, njene unuke treba da se družimo i budemo u dobrim odnosima.
Evo sedim i razmišljam kako sam pored nekoliko njih potpuno usamljena. Oni nisu moja porodica. Sa sestrama od tetki se me čujem, javljale su se samo kada su trebale od mene nešto. Od kada ne trebaju, nema ih. Moja rođena sestra ne želi da prošeta sa mnom, ne želi da ode u bioskop, me želi nigde, jer svaki put kada je pozovem, ipak ide sa svojim društvom, iako je pozovem 3 nedelje pre njih. Odustajem. Porodica nisu ljudi koji su ti u krvnom srodstvu. Porodica su prijatelji koje si sam izabrao, partner kog si sam izabrao, deca ako ih imaš i kolege na poslu, sa kojima provodiš vreme i vreme.
2022. god upisala fakultet, nije mi odgovarao pa sam se ispisala prošle godine i te iste godine upišem novi fakultet. Ovaj fakultet mi odgovara, studij, predmeti, profesori ama baš sve. Međutim ja sad padam godinu iz razloga što određene predmete nisam učila dovoljno. Što znači da sam, ako se može reći, "zaostala" dvije godine. S jedne strane mislim da neću ništa na vrijeme stići, ništa što se tiče života, studij, ljubav, udaja, porodica..., dok sa druge strane mislim da imam svo vrijeme ovog svijeta. Da laganim tempom idem kroz život, da će sve doći na svoje, samo da se ne sekiram. Također mislim da moji rođaci i rodice (koji su odlični što se tiče obrazovanja i uspješni su u sportu) su ponos svojim roditeljima dok ja brukam svoje roditelje jer oni nemaju čime da se ponose u vezi mene, jer ja padam godine na fakultetu, ne bavim se sportom niti imam bilo koje zanimanje i hobi u životu.
Kad bi on znao da mi je samo on u bliskim prijateljima na instagramu...
Sećam se kada sam bio mali, kada mi je deda rekao da Kuba igra dobro odbojku. Gibao sam se od smeha.