Ja i moj dečko poznajemo se već 6 godina. Isto tako u tih godina nastala je naša veza gde je on prv počeo sve. Kroz vrijeme on menjao ponašanje samnom. Kad je meni radio stvari iza leđa nije hteo da stavimo kraj na te veze. Počeo se drogirati, ali navodno to je negirao, tvrdio da su to samo glasine.
Uvek sam ja bila njegova mala koju voli bezuslovno, ali uvek sam ja bila najpovređena osoba od strane njega. Ubeđivao me je da će se svaki put promeniti zbog nas, ali evo i dan danas on je još uvek isti i gori od toga. Ne volim ga više, nemam tu ljubav prema njega ali on preti meni i moju familiju na svaku mogućusnot za kraj.
Da li je normalno čuti se sa svojim asistentom sa fakulteta na svaka 2-3 meseca unazad više od tri godine? Studije su završene pre par godina. U tim porukama nikad nije bilo ničeg konkretno ljubavnog, ali neka briga i bliskost da. Stariji je oko 15 godina.
Po prvi put u životu sam odlučila da se potrudim da osvojim srce jednog dečka, i toliko izlazim iz zone komfora da me to plaši. Prvi put po osećaju radim stvari i koliko god da se plašim i doživljavam razočarenja nemam volje da odustanem dok mu ne pokažem da je vredan svega najlepšeg. Svim srcem se nadam da moja odlučnost može da donese samo dobro jer sam zaljubljena celim bićem..
Sa dečkom sam skoro 6 godina. Toliko sam nesigurna u njegovu ljubav, mislim da voli bivšu i uvijek kad izađemo imam osjećaj kao da flertuje sa drugim djevojkama. Jednostavno mislim da mene ne voli. Ne znam što da radim. Volim ga, ali nekad osjećam toliki nemir. Ne znam da li sam ja samo nesigurna u sebe ili je sve zaista onako kako ja vidim.
Zašto je danas u modi da se zovu brat i sestra da budu kumovi djeci umjesto da to budu neki prijatelji, pa tako postanu kumovi?!
Pa ovi već imaju titulu, ujko, tetka, striko i slično. Neće nitko zvat ujku kume.
Nikada se nisam upuštao u veze sa djevojkama prema kojima nisam ništa osjećao. Govorim u smislu da nisam težio ka kombinacijama ili da ne budem sam. Zato su mi neke i ostale u sjećanju iako nisu zaslužile. Istina je da imam nekoga koga jako volim i da sam sa tom osobom sretan i zadovoljan. Istina je isto tako da ponekad dođe trenutak kada me neka situacija podsjeti na neku od bivših. Pozitivno ili ne, sjetim se nekih dešavanja i događaja. Zato, nemoguće je imati jednu djevojku i da ona 24/7 bude predmet tvojih misli jer će se kad tad pojaviti nešto što će pažnju odvući. Jedino džennet/raj nudi perfekciju.
Nisu mi jasne osobe koje sve što kažu slažu. Da li je to karakterna osobina, ili neki poremećaj, ili i jedno i drugo?
Završavam selidbu ovih dana i nagomilala sam na sto ogromnu gomilu papira, nekih sitnih stvari, lekova, kozmetike, ma svega i bilo je kao planina i trebalo je da razvrstam stvari da vidim šta ću da bacim, šta ne i da razvrstam kako da spakujem. Na kuhinjskom pultu me čekala i ogromna gomila sudova: neke da operem, neke da spakujem i da završim s tim. I danas sam trebala da obavim online razgovor za posao. Međutim isprva, tokom razgovora podesila sam se na adekvatnu stranu, međutim mahinalno sam se pomerila na mesto gde mi je udobnije i naravno, pozadina mi je bila bajna.🤦 Dok sam ja odgovarala sagovornicama u chat na kraći upitnik na engleskom imale su šta i da vide iza na razgovoru za posao. Primetila sam samo da su zaćutale i odjednom posle par sati mi je kliknulo i zašto. Zemljo, otvori se i progutaj me 😂🤦 Neke ideje za bilo kakvo opravdanje možete staviti u komentar, ako u međuvremenu ne umrem od sramote. 😟🤦
Nisam od Srbije nije ni bitno. Prošle godine upoznala sam dečka i zajedno smo 1 god i 2 meseca u braku. Udala sam se zbog toga što sam ostala trudna iako tad sam želela djete sa njim. Svaki dan imam stresove od njega i njegove porodice i kajem se što sam sa njim. Ali Hvala Bogu imam prekrasne roditelje koji me čuvaju i vole, a baš mi je žao za moje roditelje.
Muž bi voleo da se oblačim slobodnije a ja nemam samopouzdanja iako sam svesna da sam zgodna objektivno.