Pišem predugačke poruke čak i za najnebitnije stvari i ma koliko se trudim da se iskontrolišem, uhvatim sebe da sam već poslala romančinu. Neretko me mjutuju ili iz nepreciznog i nezainteresovanog odgovora vidim da sam naporna i da osoba nije ni pročitala lepo poruku. To me često povredi i natera da želim da se distanciram i ne pričam s ljudima. Čim prođe neko vreme ponovim grešku i ponovo prolazim kroz istu agoniju neprijatnosti, još povređenija.
Upoznala sam jednog dečka na moru, to je najlepših 7 dana mog života. Svaki mi je trenutak bio lep. Sećam se rastanka, pola sata smo se samo grlili. Izgubila sam nevinost sa tim dečkom, bio je toliko divan. Rekao je da će doći i da to nije kraj. Nikad nije došao nažalost, a sve uspomene su ostale u mojim mislima i suzama. Znam da ću preboleti, ali mi je žao što nije bio ljubav mog života.
Dečko je prekinuo sa mnom, a dve nedelje pre prekida me molio da pravimo decu…
Zanimljivo je kako ljudi ne opravdavaju djete kada nešto pogrješi (nenamjerno ili namjerno). I očekuje se od tog djeteta da snosi posljedice toga, sa čime se ja i slažem. Ali kad odrasla osoba uradi nešto svjesno i namjerno i povrijedi nekoga, tu je stotine ljudi koji će opravdati to ponašanje i stati u odbranu te osobe.
Ložim se na ružne muškarce, ne znam zašto. Ne na neke akrepove, ali onako ružnjikave. Ja sam lepa, zgodna, ali imam taj problem. Imala sam lepe momke i ništa nisam osećala prema njima, ali na one ružnjikave sam otkidala.
Prvo sam okončala naš long distance preko poruke jer mi je prekipilo, onda sam mu se javila 2 mjeseca kasnije da se čujemo, odmah je prihvatio iako je tek došao iz duge smjene... na videocallu meni lagano potekle suze i zaškripio glas. On staložen, kaže sve u redu, pita me za posao, život... al nema previše govora o emocijama. Kaže sanjao me pre 3 noći. Završimo poziv nakon pol sata da ode spavat, kaže nazvat će me. Evo dan kasnije i osjećam se toliko blesavo što sam se raspekmezila kad sam ga vidjela, osjećam da to nije više to čim je tako rezerviran, al opet se tješim normalno da je tako kad sam rekla gotovo preko poruke. Znam da će vrijeme pokazat svoje i da se trebam pritajit i ne radit drame više.
Nije mi jasno kako ljudi koji odu u inostranstvno, sa porodicom, djecom, uspiju da za 5, 6 ili 10 godina skupe toliko novca da imaju novo moćno auto, da kupe stan, da srede kuću ovdje i idu na more. Shvatam ja dobre plate, kredit, ali opet mi se čini da to jednostavno nije dovoljan period da mogu sve to priuštiti. Kaže jedna da muž radi, ona čisti kuće redovno plus nakon posla privatno i da samo sa svojom platom mogu svo četvoro da žive i još da im ostane novca. I ja sam u inostranstvu i sad razmišljam da se mi jednostavno ne znamo snaći kao oni.
Imam 22 godine i još uvek nisam imala dečka. Zaista ne znam razlog, skroz pristojno izgledam i uvek se trudim da budem doterana. Ali iz nekog razloga mi momci ne prilaze ali se javljaju na društvenim mrežama. Strah me je da neću pronaći osobu koja me voli....
Previše razmišljam… Stalno se opterećujem i mislim šta će biti u budućnosti. Takoreći patim prije vremena, teško mi padaju stvari koje se nisu ni desile niti znam da će se ikad desiti, npr; smrt nekih bliskih ljudi, kućnog ljubimca, prekida prijateljstva, izdaja, neuspijeh i slične stvari. Ne znam da uživam u trenutku jer samo razmišljam o tome kako ću se osjećati kad to prodje ili kad se to promjeni. Znam i razumijem da je to loša osobina ali nekako kroz život vidim da svemu dodje kraj i da se sve može vrlo lako srušiti.
Stalno razmišljam o tome kako li će mi pasti neke promjene u životu za koje uopšte ni ne znam da li će se desiti. Strah me velikih promjena, odrastanja, promjene mjesta, ljudi i nestajanje osjećaja kako je biti dijete. Ne mogu da prihvatim to da se takve stvari više nikada neće ponoviti i osjećati. Najgore mi je kad taj osjećaj i to razmišljanje dodje kad mi je lijepo, dok sam sa nekim koga volim ili negdje gdje sam sretna, dok još živim najljepši period života…
Sasvim slučajno sestra me je upoznala sa jednim njenim drugom koga poznaje ceo svoj život, on se pre dosta vremena raspitivao o meni i tako sam ja rešila da izađemo nas troje zajedno na neku kafu da se upoznamo. Dopisujemo se već sigurno 3 meseca, dečko je stvarno zgodan, voli da radi ima neke jasne ciljeve ali za žene je totalni promašaj. Ne ume da komunicira nikad ne znaš na čemu si sa njim i ubija me to što je zaljubljen u mene.