Ne volim da radim, a volim da idem na posao. Kad mi dođe vreme za godišnji odmor ne ide mi se na isti...
Napadi panike su mi takvi da se skroz parališu noge. Idem ulicom, sve ok. Odjednom, omaglica, nesigurnost, osećaj kao da hoćeš da pomeraš noge, a ne možeš ni makac, jezivo... I samo se tako ukopam, počnem da se preznojavam, budem uznemiren, izgubljen, kao da ću se onesvestiti... Otkad sam na lekovima, super sam. Ali me brine da li će se to opet vratiti kad završim lečenje.
Najbolesnija stvar ikad smišljena su ovi storiji. Rodica mi došla u apartman na odmor par dana, vidim poslije objavila story pogleda iz apartmana uz opis “my home”. Čemu, kome, zašto lagati, samo da bi nekome lažima nabila kompleks na par sekundi? Mjesec dana poslije ona i dalje objavljuje slike kao da je sve vrijeme na odmoru.
Ne podnosim to što moja najbolja drugarica ima i druge jako dobre drugarice.
Imam 4oro dece, idu u vrtić, ali ubedljivo najmanje empatije sam osetila sa svo 4oro u jaslenim grupama. Šta je Vama "zaparalo" uši, mislim što ste luli od vaspitača. Meni: Ja nisam ničija dadilja (da se razumemo, ko očekuje to od vaspitača), hvala roditeljima koji su povukli decu preko letnjeg raspusta ( hvala? Pa šta ko nema mogućnost tu? Rade roditelji kao i taj vaspitač) Vi ste prosvetni radnik, zašto Vaše dete ide i preko raspusta u vrtić? ( Možda radim dodatno?, i odakle smelost za takvo pitanje?)
Vrtić je obrazovna ustanova, vaspitač je osnova početka nekog odrastanja u obrazovanju, socijalizaciji. Nekako vaspitač je koren u tome. Roditelj je početak i kraj, razume se. Ali vaspitač je itekako važna uloga deteta.
Zaljubila sam se u kolegu koji izgleda sasvim prosečno ali juri samo instagramuše. Ja sam prosečne lepote, nisam provokativna, na IG nemam slike, ne pućim se, ne poziram itd. Jednostavno ne umem, obična sam i on me naravno ne primećuje. Sve što želim je da se odljubim, da se spustim na zemlju i isključim emocije. Želim da radim svoj posao hladne glave i srca. Ne znam samo kako ću jer delimo kancelariju. Uh, Bože pomozi!
Nedostaje mi bivša, ali ne želim da joj se javim, jer je poremećena narcisodina ku**a.
Najjača mi je komšinica koja hoće da me ponizi, pa kaže neku nepoznatu reč iako nema pojma da se tako kaže na engleskom jeziku (znam engleski, ona ne). Užas!
U firmi sam tek par godina i već sam dobila poprilično promaknuće. Ponosna sam na sebe i svoj trud. Ali kolege koji su dugo u firmi su ljubomorni jer misle da su oni zaslužili tu poziciju samo zato jer su dugo u firmi.