Samo što sam počeo da radim, prva moja plata u životu. Minimalac, ali moja, teškom mukom zarađena. Inače završio sam Prava, ali posla za mene nema jer svi traže iskustvo, pa ajde da skupim neke pare do pripravničkog stažiranja. I tako ja sav srećan što sam primio platu, naručim klopu i naravno majka digne nos jer sam naručio sa nečim što ona ne voli. Nije pipnula večeru, već se naljutila i opsovala me. Ćale me jedini ispoštovao, večerao sa mnom. Nije mi nabijao na nos kolika mi je plata i zašto se trošim. To je učinila majka. Ljudi moji, ja sam mesec dana radio fizički posao, padao s nogu, pustite me da osetim bar neki lepi deo tog rada, da častim svoju milu porodicu. A biću vredan i uporan i biće jednom mnogo veće plate. Ajd u zdravlje!
Nije mi jasno zašto se pojedine devojke nazivaju sponzorušama jer ne pristaju na stvari koje su ne minimum, nego kilometrima ispod toga. Ne, ne bih želela da sam u vezi u kojoj mi dečko kupi kinder jaje za rođendan dok on troši 150 e mesečno na cigare i da ga pravdam time „ma bitno je da se setio”. Ne bih želela da posle xy godina ne zna ni kakav nakit volim i da me zaprosi nekom bižuterijom koju je uzeo kod kineza. Ne želim nekoga kome je teško da me obrađuje ružom za Osmi mart. Ne pristajem na to, meni su takve stvari dokaz koliko je neko zapravo (ne)zainteresovan. A ovi koji pričaju „Ma sve je to nebitno, bitna je ljubav” tek žalim — pa upravo takvim postupcima i pokazuju koliko vas „vole”.
Kako je dobro kad imas 4-5 devojaka sa kojima pišeš i viđaš se i onda kada te ta jedna 'seen' ili iskulira za kafu taj dan ti imaš još njih sa kojima se dogovoriš taj dan. Kako sam bio glup i uvek se čuo i viđao samo sa jednom devojkom. Svaka devojka ima bar 10 momaka sa kojima redovno se čuje i bar 3 sa kojima se viđa, to nije ništa neobično, samo smo mi momci veoma glupi i verovali u ljubav iz bajke. Živote hvala ti što si me godinama šamarao i konačno pokazao pravi put. :D
Dugo mi je trebalo da objasnim sebi zašto razvedene muškarce držim u istom košu sa oženjenima. Prvo, ako imaju decu iz prethodnog braka, nikad neće biti slobodni kao slobodni momci, ma kako uspešno rešili svoj odnos sa prethodnom porodicom.
Drugo, ne živimo više u eri ugovorenih brakova, pa su roditelji pogrešili a mi jadni sve probali pa nam ne ide u braku i ostalo je da se razvedemo.
U eri gde je vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom, ne razumem šta ljude tera da daju reč pred bogom i ljudima da će kraj nekoga ostati doživotno, a onda svoju reč pogaze.
I zato, za moj pojam razveden muškarac je isto što i oženjen, samo nije od reči. Isto važi i za žene.
Imam 28 godina i zanimljiv život iza sebe. Kao dijete sam potpisao ugovor u Turskoj da igram košarku. Sa 15 godina povrijedio oba koljena i zamalo ostao bez obje potkoljenice. Sa 18 upisao školu za pilota i zbog koljena morao da je napustim. Htio da upišem akademiju scenskih umjetnosti i na kraju zbog finansija upisao elektrotehniku. Preživio trogodišnju tešku depresiju i nervni slom zbog fakulteta i raskida sa djevojkom. Sad sa 27 godina sam saznao da bolujem od raka testisa, a taman sam pomislio da će se moj život srediti jer sam pronašao posao u struci. Obećavam pobijedit ću u bitci za život i bit će na kraju 1:0 za mene. Malo previše uspona i padova za tako malo godina. Zar ne?
Ostala je trudna, 6 nedelja, rekao sam joj da abortira, ona hoće da zadrži dete, ok ako hoćeš zadrži ga ali mene ne spominji i neću da plaćam alimentaciju, ne želim to dete, ne volim decu da mi se dernjaju, deca su robija iscrpe ti svu životnu energiju, ja imam visok libido mogu svaki dan, rekla mi je da pije pilule, izgleda da je lagala, šta god da je dao sam joj ultimatom, hoću da to očistiš u roku od 14 dana maksimum, ja ću platiti sve, ako treba to da odradi privatno nije problem platiću i 1,000 evra za abortus imam za toliko ali ga ne rađaj da bi me sutra ucenjivala zato što dinar nećeš izvući a mene deca ne zanimaju uopšte ne volim ih.
Kad je ostala u drugom stanju, otvoreno sam joj rekao da joj je bolje da abortira ako očekuje neku pomoć od mene jer ja nisam čovek za brak, porodicu i decu i nemam nameru da živim takav život, rekla je da neće i da će se sama snalaziti kako zna i ume. Porođaj joj se iskomplikovao pa su i ona i dete umrli. Malo mi je i krivo iskreno jer se osećam kao da sam i nju i dete izbaksuzirao.
Muž i ja smo skoro kupili stan, pri tom imamo i bebu. Mlađa sestra od tetke bila je kod nas par dana dok joj je trajao upis za fax. Izlazila i dolazila kad je htela, nije poštovala ni moju molbu da ne pravi buku dok beba spava, svo vreme na telefonu, izvoljevala oko izbora hrane. Jednom sam je zamolila na 2h da mi pričuva dete dok završim nešto po gradu njen odgovor je bio da je došla da studira ne da bejbisituje. Ugostila sam je max bez da joj bilo šta loše kažem. Danas me tetka zove i kaže da rezervišem jednu sobu za sestru, mogla bi da stanuje kod nas dok joj traju predavanja a ja se ionako vraćam uskoro na posao, neću ni da primetim da je tu, a može i da pričuva nekad dete. Samo sam joj rekla da je ona došla da studira a ne da bejbisituje i da može da konkuriše za studentski dom na šta se tetka uvredila i izvređala me. Moja dobra volja je bila da joj učinim tih par dana, ali da u rođenoj kući treba nekog da titram za džabe ne pada mi na pamet.
Odbila sam dečka mlađeg od mene 5 godina, jer me starh okoline šta će reći kad se to sazna.