Ljudi, imam osjećaj da sam pukao. Blizu 25 sam, faks, posao, trči vamo, trči namo i imam filing kao da ne postojim. Duša odvojena od tijela. Emocionalno sam mrtav. U stresnim situacijama reagiram kao da ništa nije bilo, mrtvo puhalo totalno, u sretnim se ne znam ponašat, ne mogu se opustiti kad odem na primjer popiti kavu sam sa sobom jer me to nekad opustalo. Zaboravljam najjednostavnije informacije, u kuću se vraćam po par puta jer uvijek nešto zaboravim kad idem negdje ... Jedino me izvlači iz te rutine djevojka s kojim izlazim par mjeseci, ona mi je kao normabel. A ovo sve ostalo kao muha bez glave... Vide drugi da imam problem, a ja sam sam sebe uvjerio da sam dobar.
Saznala sam da me dečko vara dok ja satima sjedim na kemoterapiji.
Prije tri godine ste me najgore moguće izvrijeđali u komentarima jer sam napisala da nisam sretna dok ležim pored muža i bebe i da razmišljam o bivšem koji je mnogo pio. Eh, taj "fini muž" me je počeo udarati i vrijeđati. Znao je za moje traume iz prošlosti, epilepsiju i dijabetes, nisam mu ništa krila. Ali stalno mi prigovara, kaže da sam ja kriva, da sam luda, da on ne može da me štiti i da mu nije posao da mi popunjava prazninu roditelja i porodice. Bivši je završio fakultet, odselio se i našao posao koji smo kao srednjoškolci sanjali. Juče mi je poslao poruku "kako si?". Samo sam mu poslala čašu i upitnik. Rekao je da su mu doktori rekli da, ako želi biti živ, mora zauvijek prestati piti. Dobio je epilepsiju. Kaže da se kaje za sve, da je bio mlad i lud, da bi sve dao da može vratiti vrijeme. A ja bih sve dala da moj muž zna da me zaštiti kao što je on to radio, iako je bio dječak. Da me moj muž pita kako sam, da mi kaže da sam lijepa i da je sanjao moje ruke.
Šta uradite ako vidite da neko pokušava da vas spusti a da ostane "čist i dobrica"? Sestra će iskopati moju najružniju sliku iz starih albuma kada nisam ni malo sebi lepa bila. Poslaće mi i napisati "preslatka hahaha". Uvek kad ljudi kažu kako si fit, obavezno se ubaci da doda."A kako je nekada bila debela". Zašto to neki ljudi rade? Ja ne umem da im bilo šta uzvratim.
Ja izlazim zato što mi celo društvo voli izlaske i nemam šta pametnje da radim, svako normalan bi pre išao na vikend putovanje sa devojkom nego visio po klubovima. Ako devojka sama forsira izlaske a ima momka to samo znači da hoće rezervu. One izlaze isključivo samo da dobiju pažnju, imam koleginicu 93' koja ima dvoje dece i svaki vikend je po klubovima i obožava da je momci spopadaju, muž naravno da je najblentaviji lik koga poznajem, jadan čovek koga je oženio.
Šta je to sa bakama koje maloj deci (1-2 god) daju sok i grickalice iako im više puta kažeš da to ne rade?
Ove godine moja generacija je slavila 20 godina od završetka srednje škole, i još od januara meseca su počela zvanja, zakazivanja, prozivke i sl. Ja sam rekao da neću ići i tačka. Ne zbog škole, dobrog uspeha u životu, nekih tamo trećih stvari, jednostavno nije mi se išlo. Kada je moja majka to čula, skočila ko oparena, kako možeš, kako te nije sramota, šta će reći drugovi drugarice, bla bla bla. Ja da je smirim, rekao joj ajde samnom i ja idem. Na kraj pameti, u šali sam rekao. Samo me je pitala stajling, i da nije kratko, rekao sam može, al lepo da se obuče i obuje. Bivša razredna kada nas videla, pitala me ko je učenica, nije joj poznata, ja rekao pokupio je usput, fino se obukla, pa da ne propadne frizura od 3000 dinara. Super sam se proveo. Ja sam mojima, mama sa profesorima.
Dečko je još pre osamnaeste dosta izlazio, pio i provodio se. Meni je to došlo tek sa 25, jer sam ranije bila veoma nesigurna, puno sam učila i nisam imala posao. Sad želim da uživam, putujem i izlazim vikendom, a on mi to malo prebacuje. Žao mi je što zna koliko sam se trudila da postignem sve to, pa me opet nekad gleda kao raspuštenu jer volim da se sredim i odem na koktel sa drugaricama. Da napomenem da ga ne zanemarujem, samo on retko želi da izađemo negde gde ima muzike...
Ostavila sam dečka od par meseci jer sam saznala da koristi kokain na žurkama. Plašim se da sam pogrešila i stalno se pitam šta bi bilo kad bi bilo.
Prvu egzistencijalnu krizu sam doživela pri kraju fakulteta. Od tad se kriziranja samo nižu, bilo da se radi o plati, stanovanju, zdravlju ili ljubavi. Kao da sam naglo ostarila od tolikog stresa. Imam tek 27, a već sam umorna od života. Da mi je da se vratim u period kad sam brinula samo o ispitima i gde ću izaći za vikend...