Komšinica smara muzikom koju pušta, ne smeta mi, ali je preglasna za stan, mnoge komšije je ogovaraju (pušta u vreme kad nije kućni red, tako da joj ne mogu ništa. Otišla je na mesec dana u inostranstvo. Nisam s njom bliska uopšte, al mi sad ta galama fali.
Da li ikad pomisliš? Da li se ikad setiš, leta, smeha, poljubaca, lepih momenata? Da li ti samo nekad prođe kroz glavu "šteta što nismo uspeli"? Ja kad zatvorim očim setim se milion sitnica, lepih momenata jer svaki je sa tobom bio lep tih 7 dana. Znam da ne mogu da vratim vreme i da ne znam šta će biti sutra. Trudim se da te obrišem, ali ne može, srce ne da, toplo mu je kad te se seti. Nedostaješ mi, volela bih da mogu da ti kažem, a ne mogu jer je ovo bio tvoj izbor. Sudbina je čudo, možda nekad negde se opet iznenada sretnemo, možda nas spoji. Ako ne, svakako će ove uspomene živeti u meni, a nadam se da ih se i ti bar nekad setiš <3
Čim pustim neki film, odmah mi se čini da gubim vreme, iako ništa ne bih radila ni da ne gledam film.
Imamo malo dete od par meseci i supruga mi učestalo govori kako se pre malo trudim oko deteta. Imam fizički težak i takav posao da nekada moram putovati na 3-4 dana a kada stignem kući budem jako umoran ali opet gledam da što više vremena provedem sa njima i uz to uvek da odradim sve kućanske poslove što je po meni normalno da se skupi kada je čovek sam sa malim detetom pa mi nije problem i ne kažem ništa a ona uvek ima neku primedbu i govori kako bi trebao više da se trudim. Ne znam kako da postupim. Razmišljao sam o tome da probam da promenim posao ali sa regularnim poslom ne bi mogli da podmirimo sve troškove i normalno živimo s obzirom da ona ne radi nigde zato što želimo da do odrđene bebine dobi bude sa njom.
Pišem ovdje jer ne mogu ispričati obitelji ne želim ih mješati da ne napravim razor.
Treba mi savjet, suprug je ljut i u najmanju ruku bezobrazan prema meni 24h zbog svađe oko obitelji. Naime ne podnosi nikog od moje porodice i ne želi da im ide, a kada kažem da ne idem rado njegovim ljuti se. IDEM ali ne rado, njemu je to užas, ja sam bezobrazna, najgora itd....
Žao mi je što se nikad nisam usudio prić joj ili bar poslat poruku, a baš sam bio lud za njom.
Imam 23 godine, kao studiram, a to što studiram me ne zanima ni najmanje. Ne mogu u svom gradu lako da nađem neki studentski posao tako da nemam ni dinara. I dalje živim sa roditeljima koji me svaki dan urnišu kad ću naći posao, kad ću završiti fakultet, kad ovo, kad ono. Pokušala sam majci da objasnim da sam potonula psihički u svakom smislu, da mi treba više podrške od njih, ali jedino što dobijam od njih je nerazumevanje i stalno poređenje sa bratom koji mi takođe ne pruža nikakvu podršku. Do sad sam imala 3 napada panike za koje niko ne zna osim mog dečka. Idem kod psihologa, nadam se da će mi pomoći. Na samom sam dnu, svi moji prijatelji su završili ili završavaju faks, neki su već zaposleni, a ja samo tonem. Dosta mi je svega.
Ali devojke koje stavljaju tamnu šminku i trepavice veštačke, a u licu su bele kao vampir, ja ne razumem čemu to vodi, da se jednostavno uplašiš, vide li one sebe, smešno deluje, ne radite to devojke lepe ste i bez toga..
Kako smršati? Jedem kad sam nervozna, a život mi je pun stresa.