Digne mi se kosa na glavi kad neko krene sa onim “da li devojke znaju da mi muškarci ne volimo veštačke nokte/šminku/farbanu kosu/tu i tu odeću”. Aman bre više, ne zanima me. Ne vrti mi se život oko toga šta vi volite ili ne volite, jer da mi je to zapravo bitno onda bih se, jelte, tako i sređivala.
Imam 24 godine. Ako do sad nisam imala nikoga, ne znam zašto bi i sada. Dok sam bila mlađa nadala sam se da ću i ja upoznati nekoga s kim ću se razumjeti, međutim ništa od toga. Godine su se već nakupile i samo imam osjećaj da bi bila čudna u potencijalnoj vezi zbog nepostojećeg iskustva u svemu.
Nikada se ne bih odrekla nasljedstva ili imovine u korist brata, sestre, njihove djece, u korist muza, djece ili bilo koga, da mi je ispao iz oka, pa imala djecu ili ne imala, bila razvedena ili udata, svejedno im. Za svako ljudsko biće je potrebno da posjeduje imovinu a posebno za ženu i hvala Bogu pa nisam dio balkanskog mentaliteta da moram sebe da žrtvujem za nekoga ili nešto niti emocionalne ucjene pale kod mene. Ako me zamrziš ili prekineš kontakt sa mnom zbog toga, samo naprijed, nećeš mi nedostajati.
Svaki dan razmišljam da odem živjeti u drugi grad ili državu, gdje me niko ne zna, da prekinem dugogodišnju vezu koja to i nije, da se s nikim ne čujem ni vidim. Da samo radim nešto da preživim i tako do smrti. Loše mi je od same sebe, svaki dan mi se plače kad krenem razmišljat koliki sam neuspjeh.
Rodila sam prije 6 mjeseci. Volim svoju bebu najviše na svijetu. Ali ne prepoznajem sebe, ne znam osobu iz ogledala, ne znam čije je to tijelo, uz sve to pucaju me i hormoni. Opadanje kose, stomačić, višak kilograma. Kao da nisam ja. Svjesna sam da te stvari primjećujem samo ja ali ne mogu si pomoći.
Kada prođe to sve? Hoću li se ikada osjećati kao ja?
Vidim malo, malo pa opet krene ono famozno “ko treba da plati kafu na dejtu”. Kratko i jasno — muškarac. I ovo kažem kao žena koja i sama super zarađuje. I u vezi sam i više nego korektna, volim da mu kupim neki lep poklon, spremim lep ručak/večeru, pripremim iznenađenje i tako to. Ali volim i ja kad je muškarac džentlmen, a ne kad krene da se svađa oko neke pišljive kafe, koju je on (u 99% slučajeva) inicirao. Volim kad pokaže da mu je stalno i da je zainteresovan, volim kad mi kupi buket, bombonjeru, kad mi otvori vrata ili pridrži kaput, iako oboje imamo ruke, jelte…Nikad mi se nije desilo da neki momak predloži da na dejtu svako plati svoje piće, hvala Bogu, ali kad bi se to dogodilo znam da posle toga drugog dejta ne bi ni bilo.
Mrzim kada se na poslu ljudi bave time šta ko jede. Mani me se čoveče, svi smo odrasli, hoću da dva dana jedem sendviče i pice, ne moram kuvano svaki dan. Imala sam loš dan juče i danas i tešim se brzom hranom, već od sutra se vraćam na staro, ali ne treba da mi komad pice zastane u grlu jer je neko rešio da glumi policiju za hranu. Pritom baš ti ljudi, koji me komentarišu, ne žele mi dobro, to je zasigurno, znam iz 100 nekih postupaka, seju zlobu na sve strane, a glume brigu tu gde ne treba.
Sama sam posle razvoda već tri godine.
Živim sa dvoje dece.
Imam svoju kuću, svoj posao, svoj auto, mogućnost da deci obezbedim normalne uslove za život, bez obrzira na to što njihov otac slabo, skoro nikako ne učestvuje u njihovom životu.
Deca su raspoložena, zadovoljna, napreduju u školi, imaju sve što im treba.
Pomalo sam usamljena iako sam retko sama, imam osećaj da mi treba partner a prosto se ne usuđujem da se upustim u bilo šta.
Izgovor mi je najčešće da nemam vremena ni prilike za nove ljubavi ni poznanstva i samim tim se i ne trudim. A opet osećam da mi treba pažnja muškarca, emocija ...i zbunjena sam
želim a ne želim.
Kad ja uopšte nisam htjela seks, momci su htjeli sa mnom. A sada kad se konačno nenormalno palim na svog nmomka koji će da me ženi, on tradicionalan ni ne razmišlja o seksu uopšte! Užas.