Srce mi je slomljeno više puta i priznajem da sam sama kriva jer sam verovala, ali ne mogu vreme da vratim! Kada se prelomi srce jednom, onako baš jako, ne sastavlja se i ne veruje nikom. Imam 35 i kada mi kažu da je preda mnom život, znam da jeste, ali ne onakav kao pre, već život u kome neću voleti i nadati se kao pre sreći. Čekam idealan trenutak da bar odem iz svog rodnog mesta i ove države. Znam da će me neka sunčana zemlja malo oporaviti, ali za život usamljene vučice, jer ja sebe ni u braku ni u vezi ne vidim.
Ženim osobu koju ni ne volim previše, samo da bih povredio bivšu o kojoj ne prestajem da razmišljam.
Zbog nagle bolesti muža nismo mogli plaćati gazdama stan i imamo duga. Sad kako radi plaćamo za ostatke i nekako se krpamo dok sve ne bude poplačano. Danas saznam da me gazdarica otračala cijelom mjestu. Svi znaju i šuškaju da sam dužna i svi gledaju ispod oka. Čak sam vidjela neke prepiske. Želim se ubiti. I sebe i dijete i muža.
Gde upoznati prijatelja s kojim mogu da se vode i dubokoumniji razgovori?
Stidiram privatni i državni i radim u kancelariji do 11 uveče. U 7 izađem iz kuće u 12 sati sam kod kuće. Toliko se trudim i osećam dobro u vezi sebe. Nadam se da ću jednog dana uspeti sve što sam zamislila i inspirisati druge ljude. Imam 20 godina.
Ja sam jedan od onih o kojima svi pričaju kao o super likovima, pametan, sposoban, zabavan, uvijek nasmijan. Na poslu i u društvu često sam u centru pažnje.
Ali istovremeno ja sam onaj koji je usamljen kao pas. Onaj koji već dugo nema nikoga, koji dobija samo seenove i prazne odgovore. Onaj kojem nikad niko u životu nije pružio pravu ljubav. Imao sam dugu vezu, ali to očito nije bila ljubav.
Ja sam onaj s užasno niskim samopouzdanjem, koji iza osmijeha skriva bol. Onaj koji je ove godine ušao u najteži period, u najveću depresiju u životu. Izgubljen sam i ne znam gdje da idem, šta da radim, ni gdje da pronađem malo mira. Samo jednom u životu želim da osjetim ono o čemu drugi pričaju.
Ja sam jedan od onih koji su dobri svima, a najgori prema sebi. Koji oprašta svima, ali je sebi najstroži sudac. Nikog ne gazim, ali gazim sebe svaki dan. Moja glava je i moj najveći dar i moj najveći neprijatelj.
Sam sebi sam stvorio zatvor iz kojeg sada ne znam kako da izađem.
Kao klinac imao sam 1000 želja i ideja, mašta mi je bila omiljena zanimacija. Sada nakon više od 6 godina od kako radim došao sam do toga da mogu sebi ispunjavati gotovo sve dečačke snove, ali stvari su se promenile. Više nema te želje, tog entuzijazma i elana. Na čas se prisetim nečega što sam nekada želeo, i potom nastavim dalje po ustaljenom. Zaista se pitam da li će ovako, monotono, da ostatak života proleti ispred mene, a da više ni u čemu ne mogu da uživam. Da li je ovo taj “život odraslih”??
Suza mi je krenula. Sjetio sam se mnogih djevojaka koje su mi nekada mnogo značile i zbog kojih sam mnogo tugovao. A onda sam shvatio da niti jedna od njih nije u mome srcu, samo u svijesti i sjećanju na neko drugo vrijeme. A suza je krenula kada sam shvatio da je jedina djevojka koja mi je u srcu, ona sa kojom djelim dom...... Suza radosnica.
Svog prvog momka sam volela bezuslovno. On je bio moja najveća patnja, a opet i najveća radost. Srela sam ga posle 20 godina. Od tada ne mogu da dođem sebi. Razmišljam o njemu, šta bi bilo kad bi bilo, bole me neke stare rane, sećam se svega, maštam o nama, kao da sam se vratila u prošlost. Samo želim savet kako ovo da prestane jer traje već duže vreme. Želim svoj život nazad.
Radim u državnoj firmi, radio sam pre toga i u privatnim firmama teške fizičke poslove. I ono što sam do sada zaključio je da si rob i u državnoj i u privatnoj firmi. Bukvalno je ovo sve moderno ropstvo, a ljudi nesvesni robovi....