Upravo sam naišla na video gdje žena govori da je nemoguće raditi u kolektivu gdje su sve žene i nema muškaraca. Ja sam slično mislila, dok se nisam zaposlila. Završila sam mašinstvo, krenula sam raditi kao jedina djevojka u kolektivu od još 6 muškaraca i jedina sam bila magistar. Najviše zla sam vidjela od kolega koji su bili sa mnom u kancelariji tj. od muškaraca. Toliko ljubomore, zavisti, podmetanja nogu, cinkanja u životu svom vidjela nisam. Kolegice iz drugog odjela su shvatile koliko me sabotirraju pa su me u određenoj mjeri branile, koliko su mogle. Jedan kolega je slagao poslovođi na mene da sam rekla da ništa ne radi, drugi je bio ljubomoran i nije dao čak na telefon da se javljam, treći pričao gazdi kako sam nesposobna kad je zapravo vidio koliko znam i mogu, četvrti išao po firmi i ismijavao se, zajedno s kolegama iz pogona samo da me ocrni jer mi nije mogao naći drugu manu vezanu za posao itd. Ima svega i kod žena, al meni su više prisjeli muški definitivno.
Gotovo sve drugarice su u dugim vezama, većina ima i decu ili čeka dete. Osećam se toliko usamljeno, jer sam došla u situaciju da bukvalno nemam sa kim da popijem kafu, prošetam, a o putovanjima tek da ne govorim koliko ista nisu izvodljiva. Imamo po 30 godina i znala sam da će kad tad doći ovaj trenutak, da se tada menjaju prioriteti ali opet mi je teško. Ja nekako čitav život nemam uspeh u tim vezama. Posao mi ide, ali ljubav ne. Osećam se mnogo loše i da bukvalno gubim sve ljude oko sebe, jer se više ne uklapam u način života koji oni žive.
Radim kao konobar u restoranu i kada se svađaju oko računa uvijek uzmem od onoga na kome vidim da je imućniji.
Ne zovem ljude na svoju slavu koji istu ne slave, a vole da ide kod drugih da se najedu i napiju. Nisam budala i neću dozvolite da me budalom mufljuzi prave, mnogima sam u lice rekao jer me pitali zašto ih ne zovem, a ostale zovem? Ja kažem, jel slavite vi slavu? Pa ne, ovo ono moj deda nije slavio bla bla, a ja odgovorim epa kad kreneš da slaviš i pozoveš me, uzvratiću ti rado.
Čestitam najboljoj drugarici Novu i sa slikom i kratkim tekstom i dva e- mojia, ona na to smo hladno: Hvala i tebi takođe.
Zadnji put se čule 20.novembra, to više i nije prijateljstvo, niti radi niti ima djecu pa da nema vremena. Koliko su glupe te sitnice u pisanju, ali to otkirva o osobi ili da me izbjegava ili je u depresiji. Ali izbjegavat nekoga koga poznaješ 15 godina i uz to obostrane kume, žao mi je što od prijateljva postajemo samo dobre poznanice.
Žene ovo ne vole, ali ako hoćete da je testirate da li joj se neki “prijatelj” sviđa, samo joj recite da mu nađete devojku. Njena rekcija vam će sve reći, dobro obratite pažnju kako će reagovati.
Posle ćete mi zahvaliti.
Najveće g*vno u životu sam pojela što nisam slušala starije koji su mi govorili da ne tražim oca detetu već da sebi prvo nađem muža koji će postati otac mog deteta.
Osoba koja je rođena u kući punoj mira je previše naivna da vidi koliko je svet zapravo okrutan.
Nakon 3 mjeseca gdje sam mislio da me gleda istim očima i da je to to. Dobijem ignor i blok na svemu bez najave. Da bih ju za 3 tjedna vidio s drugim. A kad sam pitao njene prijatelje za nju dobio sam ignor ili blok. A ne shvaćaju da sam ja toj osobi htio dat poklon za Božić, a par dana prije ju vidim s drugim.
Roditelji mi stalno se*u da sam previše na mobitelu. Kad im kažem da provodim jednako vremena na mobitelu kao oni ispred televizora odgovaraju mi sa TO NIJE ISTO. 🙃🙃🙃 Cijelo djetinjstvo brat i ja nismo smjeli zucnit kad bi stari gledao TV. Jednom prilikom razrednica u osnovnoj me pitala što od aktivnosti radim s obitelji. Odgovorila sam gledam TV, jer to i jest bila jedina aktivnost koju smo radili zajedno. Čudno me pogledala i kratko odgovorila: pa gledanje TV-a i nije neka zajednička aktivnost, tada su svi ionako u svom svijetu.