Prošle godine u septembru mi se javila prijateljica iz djetinjstva da me zove na svoju svadbu koja je trebala biti u junu ove godine. Već dugo se ne družimo često, ali mi je draga, volim je i pristala sam da dođem. Prolazi vrijeme, ona mi uopće ne javlja mjesto svadbe, ja je pitam krajem aprila ona "ne zna još". Na kraju, vidim na Instagramu polovinom juna ove godine da se udala, da je bio ručak samo za par ljudi. Voljela bih da mi je makar rekla istinu ili da će biti samo ručak a ne da sam saznala preko Instagrama.
Volim putovanja. Za vreme školovanja nije bilo novca a sada nema drugarica s kojim bi putovala.
Dečko je raskinuo sa mnom pre mesec dana jer nisam 'popularna'. Bili smo 6 meseci zajedno i prvo što mu je zasmetalo kod mene je što nemam, po njegovom mišljenju, dovoljno pratioca na instagramu. Nemam bar 1000 pratioca, samo 500, a ja pratim 100 ljudi, što mu je puno. Onda me nagovarao da obrišem sliku jer ima manje od 100 lajkova, kao sramota, njegova svaka ima 200,300 ako ima ispod 200 on briše sliku. Nije mu ni bilo jasno kako mi se ne javljaju neki momci svaki dan, pa mi je pokazi kako njemu stalno zgodne devojke šalju poruke. Isto svaki dan me terao da izbacim bar 1 stori, a on po 20 izbacuje svaki dan, sve slike bez majice iz teretane i svaka slika skoro ista. Čak mi je i rekao da zapratim neke njegove drugove koji će mi sig uzvratiti praćenje da bih nakupila pratioce. Kad je raskidao sa mnom rekao mi je kako sam ja i jako zgodna i lepa i pametna, ali džaba sve jer njegov 'ponos' ne može da mu dozvoljava da bude u vezi sa prosečnom devojkom. Šta reći...
Imam 4 generacija ćoroskopa, babu, majku, ženu i ćerku. Sve 4 nose naočare za vid.
Otkako sam se porodila, moja svekrva se non stop poredi sa mnom. Ona je svoju decu odgojila ovako, odgojila onako. Po njoj, ja sve radim naopako. Nije mi jasno zašto ima potrebu da poredi mene sad i sebe prije 36 godina. Izludi me žena, a ne živimo zajedno, čak štaviše, jednom sedmično je vidim.
Koliko sam puta u školi bila gladna, ne zato što nisam imala novac da kupim, nego niko nije hteo da se druži sa mnom a bilo mi glupo da sama odem do pekare, najveća trauma iz detinjstva.
Mrzim svoj posao, mrzim što se vraćam sa godišnjeg i ako je trajao ceo mesec. Ogađeno mi je sve zbog ograničenih i bezobraznih ljudi...
Svakog jutra se srećem sa jednom simpatičnom komšinicom na stanici, ali me apsolutno ne primećuje...