Verujem da većina žena dobro poznaje svoje telo. Ja volim što tačno znam kada su mi plodni dani, kada ću da dobijem, kada ću se razboleti itd.
Za sad sam "provalila" tri vrste orgazma, jedan doživim u toku seksa, a druga dva dok se samozadovoljavam. I sva tri su potpuno različita, što mi je stvarno uvau, kako je jedno ljudsko telo sastavljeno.
Doveli su me u situaciju da biram između supruge i roditelja, izabrao sam suprugu.
Saznala sam da je dečko rekao drugovima da i nisam neka riba, u smislu nemam velike atribute, ali sam slatka u licu i kul osoba. Ne znam da li odmah da raskinem ili da ipak porazgovaramo. Mislim da ću se nadalje neću osećati lepo i privlačno u njegovim očima, ma šta uradio.
Moj prijatelj je prestao da puši kad je saznao da utiče na erekciju, i da smanjuje veličinu za 1-2cm zbog protoka krvi. Meni je ovo presmešno, mnoge vrste? Ništa. Uništava ti kožu, zube, kosu? Ništa. Neplodnost? Ništa. Ali ovo je bitno!
Nikada nisam imala roditelje koji bi me usmerili u životu čime bih mogla da se bavim. Ceo život nisam imala mogućnost da imam hobije. Imam 30 godina. Ne mogu da oprostim sebi zato što nemam veštine kao i ostali ljudi jer sam držana pod staklenim zvonom.
Treći promašaj. Više od godinu dana dopisivanja, poziva. Zna sve o meni a šta ja znam o njemu? Znam da se ne zove onako kako mi je rekao, znam da ima lažan profil sa tuđim fotografijama. I sve sam to saznala danas. Ja nemam više snage da se borim sa ljudskom zlobom. Gde će vam duša? Zašto?
Smešno mi je što se drogerija zove drogerija, kao da prodaju drogu.
Ne znam da li sam ja luda ili šta. Muž je ovisan o ženama, da ne govorim po**grafiji, na svim mrežama koje ima, gleda sve i svašta. SVAKI DAN gleda. Ja razumijem potrebu, ali ne svaki dan. Njegovo opravdanje je veliki nagon. Kad smo vani skupa, svaku žensku koja prođe odmjeri ju, ali doslovno od glave do pete. Čak se i okrene za nekom ženskom. Kad mu kažem da to nije uredu, on kaže da ja imam problema s tim, i da mi treba liječenje. Osjećam da je to nepoštovanje prema meni. Polako je ubio moje samopouzdanje. Ne znam da li ga više volim. Dobili smo dijete. Ne želim imati takvog muža, a kamoli oca djetetu. On za mene govori da sam puno ljubomorna, skoro pa luda, gledam mu svaki korak. Gledam, jer je stalno doma, NE RADI, malo je s djetetom, a kad ja izađem prošetati dijete on gleda online svašta. Nekad mislim da je manipulator. Ja se ne osjećam sigurno s njim, niti sretno. Za posao samo izmišlja razloge da ne radi. Ne vidim budućnost s njim. Ne znam kako ga ostaviti.
Koliko je naporno slušati „da biste bili bolji, radite na sebi, bavite se sobom”. Aman više, znam ljude koji su obrazovani, rade ili su radili pa su svejedno loši ljudi i zli. Dokle više „bavi se sobom“, kada su neki ljudi i tad nezadovoljni i zli?!?!?! Kad ćemo početi ovim da se bavimo i pitamo se što su takvi ako se svaki dan bave sobom?
(Ne)radno sposobna kolegica sa faksa mi priča kako su ona i njezin dečko zaključili da ne žele dizati i vraćati stambeni kredit. Umjesto toga planira pokušati izvući pomoć od svoje obitelji dok od njegove obitelji otvoreno zahtijevaju da prodaju kamp u kojem sami ionako ne rade jer će ga svakako prodati kad roditelji umru. O tome govore javno pritom se zgražajući nad time što ih njegovi roditelji odbijaju iako su oni jadni u podstanarstvu. Istodobno bez problema troše na markiranu garderobu, imaju tri nenamjenska kredita i redovito putuju također na kredit. Uz to nisu ni zaručeni…