Petnaest godina je proveo na ulici, ali je bio ispred mojih vrata kao kod kuće. Hranio sam ga, pazio, bio mi je kao član porodice. Nisu ga svi voljeli – bilo je ljudi koji su ga tjerali, vrijeđali, gledali kao smetnju. Jednom sam ga bukvalno spasio od dva pitbulla, uletio među njih i tukao se golim rukama da ga izvučem. Drugi put sam ga sklonio od šintora zadnji čas. Na kraju se razbolio, crvi su ga iznutra počeli jesti i morali smo ga uspavati. Veterinarka mu je dala prvu inekciju da ga sedira... ležao je glavom na podu, mirno, kao uvijek. Na ubod je samo malo pomjerio glavu, zatim zastao, pogledao me pravo u oči – toplo, nježno, kao da se oprašta. Taj pogled nikad neću zaboraviti. Kroz njega sam naučio šta su prave životne vrijednosti. Od tog dana, znam da želim svoj život da posvetim spašavanju pasa i radu u skloništima za životinje. To je moj put.
Nikad mi neće biti jasno na ovim svadbama kao dolaze po mladu ovo ono, a oni žive skupa fazom 3 godine, a imaju vjv i decu.
U braku smo, imamo dvojicu sinova od 3,5 i 2 godine. Iz nekog razloga, muž je jako posvećen starijem a na malog i ne obraća pažnju. Tako je otkako se rodio. Starijeg je redovno i kupao, menjao pelene, hranio itd. a mlađeg samo uzme u ruke jednom nedeljno i onda ga ignoriše. Da još bude čudnije, taj mlađi je preslikan on fizički a i ovako po karakteru su mnogo njih dvojica sličniji nego on i stariji. Više puta sam pokušala da razgovaram sa njim o tome jer ne želim da tako deli decu i posle kad odrastu da im stvara probleme ali on kaže da ima pravo da sa jednim detetom bude bliskiji. Ne znam više šta da mislim. Mlađi ga je toliko željan a on čim je slobodan, uzme starijeg pod ruku i odu u park, na sok ili tako nešto. Kad tražim da povede mlađeg, on samo izjuri iz stana ili mi kaže da je previše mali za društvo. Kad se rodio prvi, baš sam mislila da je odličan otac a sad vidim da sam napravila veliku grešku. Inače su oba deteta željena i planirana nije nam se omaklo pa da ga zato ignoriše.
Nisam ovo mogla ni da pretpostavim da će mi se desiti i uvek bih osuđivala tako nešto. Zaljubila sam se u čoveka kojem čuvam decu i čistim. On je 13 godina stariji, a ja studiram i ovaj posao mi je neophodan. On je toliko dobar, normalan, ma nesvakidašnji muškarac za balkanske uslove. Izgleda 10 godina mlađe, jako je brižan, sposoban, pametan i inteligentan. Proputovao je svet. Hodajuća enciklopedija. A humor, na svom mestu. Kao da je Francuz ili neki plemić. Počela sam da zamišljam da smo zajedno, da se posvađao sa ženom i da sam prihvatila njihovu decu (za koje sam se jako vezala) kao svoju i da imamo naše. Mislim da ga ona ne zaslužuje i da on svakako može bolje. Ne poklapaju mi se nikako. Ona nije loša, ali često zna da bude gruba. On je baš dobrica i nikad se ne ljuti.
Ne umem da kuvam kukuruz, ni da obarim jaje.
Nikada ne znam koliko dugo i da li u hladnu ili kipuću vodu...
Iz ponašanja društva i komentara ljudi stječem dojam da se ženi može sve oprostiti osim toga što je ružna, debela i uspješna. Jer očito biti ružan i debelo jednako je loše kao biti ubojica, lopov, osoba lošeg karaktera, lažljivac i sl.
Drage djevojke i žene, nijednom muškarcu nemojte biti "rame za plakanje". Bila sam tri godine u vezi sa momkom koji je bio depresivan, tužan, uvijek je bio nezadovoljan i svašta mu je falilo. Slušala sam ga 24/7, nikad mi nije bilo mrsko iako sam se osjećala kao njegov psiholog. Ja sam ga voljela jer je u suštini bio divna osoba, pošten i vrijedan. Na kraju sam saznala da me vara sa drugom djevojkom i prekinuli smo.
Moja devojka sa kojom sam već 2 godine ima 27 godina, bila je 3 godine pre mene udata i muž joj je preminuo, nema decu iz tog braka, i bila je slobodna 2 godine dok me nije upoznala. Sada je trudna sa mnom i čekamo prvo dete, međutim ona i dalje ima kontakt sa porodicom bivšeg muža i to više oni isistiraju tj majka bivšeg muža i sestra. Ja sam pričao sa njom da mi smeta to malo čak se dogovorio da smanji kontakt, da dete kad dođe zna ko je ko. Pristala je, ali porodica njenog bivšeg muža jako teško čak su pokušali da je okrenu protiv mene. Razgovarao i rešio to sve. Naime oni su jako dobri ljudi koji rekao bih imaju uspomenu na sina brata zbog nje, što razumem, ali i ona mora da razume mene da ne želim kontakt sa nekim iz njene prošlosti.
Svaki put kad se moram vraćati za Ameriku, bude mi nevjerovatno loše. Imam 19 godina, a cijeli život sam kao ptica u zlatnom kavezu. Od samog djetinjstva (pošto sam rodjen u Americi), sam najviše vremena proveo u kući. Zbog opasnosti i velikih rastojana (kola su u Americi prijeka potreba), djeca u Americi žive upravo tako. Škola, kuća, i ponekad druženje s drugom djecom, po terminu, naravno, ništa spontano. Ako želite otići u neku zemlju na zapadu, idite u Evropu, ako želite da vam djeca imaju bilo kakvo djetinjstvo ili socializaciju. Dok sam u bivšoj Jugoslaviji, osjetim se sretno i tužno istovremeno kad vidim kako se djeca igraju napolje do 11 sati. Amerika jeste dobra država ako želite sebi osigurati nešto materijalno. Ali zato ćete izgubiti neku duhovnu stranu života. Zbog silne izolacije u djetinjstvu jednostavno nemam dovoljno socijalnih navika da bi uopšte stvorio neko prijateljstvo s nekim.
Već godinama se borim sa zdravstvenim problemom, a lekari samo prepisuju lekove naslepo – bez stvarnog truda da razumeju šta mi je. Ne zanima ih uzrok. Ne daju nikakav savet.
Ponekad imam osećaj da ih ni ne zanima moje stanje. Gledaju me kao još jedan papir, još jedan broj u sistemu.
A ja nisam papir – ja sam čovek koji pati.
Sve više gubim poverenje i snagu.
Kako da se izborim sa ovim osećajem napuštenosti od onih koji bi trebalo da mi pomognu?
Da li je još neko prošao kroz slično?
Nekad se osećam kao da se lečim sama.