25 mi je godina, još pola godine i završavam master studije. Konačno sam našao svoj prvi posao, deluje interesantno, ali obuzima me neizmerna anksioznost. Nekako osećam da više neću imati dovoljno vremena za sve što želim. Moram da izaberem nekoliko stvari koje želim, a ostalo da bacim u vodu. Ne znam kako i gde da upoznam srodnu dušu, pogotovo s obzirom na to da nakon fakulteta svi će se raspršiti, a ja nit volim žurke nit mi pada na pamet da npr. idem na ples kako bih upoznao devojku, pošto ne volim da plešem i jednostavno nije to to. Još veći problem je što ja volim da provodim vreme sam ali onda se jednostavno zasitim toga i plašim se da ću ostati zauvek sam... Jer ipak, ako sam u vezi, potrebno je da poklonim dosta pažnje partneru, a ja kao da nemam snage za tako nešto (saznao sam na teži način u mojoj prvoj i jedinoj vezi do sad), međutim, i samoća mi polako crpi snagu... Kao da nema izlaza ni rešenja, šta god uradim neću se lepo osećati.
Ne znam šta ja tražim na prirodnim naukama kada čitam knjigu iz mehanike i ne mogu da se smirim kada vidim da je zvanična knjiga državnog fakulteta prepuna slovnih, gramatičkih i pravopisnih grešaka. Ne znam odakle lektoru petlje da se potpiše...
Imam strah od frizera i oftalmologa jer su me povrijedili prilikom šišanja i pregleda. Na razne načine sam se pokušao oslobodit straha od toga, ali bezuspješno. Ne znam više šta ću.
Počeo me ozbiljno zabrinjavati problem koji imam. Naime, imam 25 godina, i imala sam do sad 4 veze, od kojih mi je najduže trajala veza od 3 mjeseca. Imala sam i nekoliko neuspjelih pokušaja veze. U svakom, ali baš svakom slučaju, poslije par sedmica primijetim "crvene zastavice" preko kojih ne mogu da pređem. Na prvi znak nepoštivanja okrećem leđa i odlazim iz tog odnosa, naravno, uz prethodni razgovor. Prepisivala sam neozbiljno ponašanje tome da je većina muškaraca takva u 20tim, i da će se uozbiljiti u 30tim. Jok. I ovi u 30tim su podjednako nezreli. Moj glavni standard je da je momak načitan, pametan, i inteligentan, i svaki mi je do sad bio takav. Ali brate mili, em varaju, em su sebični, em su drski, aljkavi, deluzivni, prepotentni, i snishodljivi. Nikad dva dobra sastavit. Čak mislim da ću, ako se ikad udam, ubrzo da se i razvedem. Ne znam da li je pogrešno što ni sekunde ne trpim nezrelo ponašanje?
Imam foot fetish ceo život, i devojku dve godine..... Glupo mi je da je pitam da joj ližem stopala jer se plašim da će me ostaviti. A svaki dan ih gledam i uzbuđujem sve više i više...
Majka se ponaša kao da mi je svekrva. Ona sve radi najbolje i niko ne može kao ona. Ona najbolje kuva (vrti 10 istih jela 30 god) ona najbolje opere, usisa, obriše. I ako sam strašno pedantna i trudim se, ona će posle mog usisavanja prstom da pređe preko parketa da vidi da li ima prašine. Volela bih da mogu da se odselim ali nemam mogućnosti.
Imam 30. godina. Već oko 3 godine pijem terapiju. Pomaže mi, naravno, s obzirom na to da sam mesecima bila u krevetu, nesposobna da stojim na nogama duže od par sekundi, a kamoli da izađem iz kuće, a rezultati su mi svi bili dobri. Do kupatila sam išla puzeći, bukvalno. Svaki put kad stanem na noge, osećaj da ću pasti u nesvest. Međutim i sada, kada mi je bolje i funkcionišem koliko toliko ok, dešava mi se da mi samo nešto "kvrcne" u glavi, iz čista mira i vrati mi se taj osećaj. Najgore mi je kad sam napolju, hodam ili čekam u redu, i odjednom osećaj da noge nemam, da padam, da je gotovo sve. Tada moram da sednem, gde god bila, makar na sred ulice. I moram da pozovem nekog da dođe po mene. Jer "nemam noge", kao da zaboravim da hodam. Kako neko dođe, ja sam kao nova. Kako god ovo zvučalo, ludo i nenormalno ali tako je. Srećni su oni koji nemaju pojma kakva je ovo agonija.
Napredovala sam na poslu, stigla na određenoj poziciji svojim radom, znanjem i trudom. Svi u firmi su pričali da sam napredovala preko kreveta, a istina je da mi je glavni šef rod (niko to ne zna) i da me je on sam podsticao da se trudim da bih imala osnova da napredujem. Koleginica koja me je najviše iza leđa ogovarala zove me na kafu, želi da bude dobra sa mnom jer je načula da mogu nekoga da pomerim na bolje radno mesto pa se nada da će biti ona. Direktno sam je pitala da li joj je glupo da iz koristi izigrava koleginicu a obe znamo šta mi je svih ovih godina kako radimo zajedno radila iza leđa. Počela je da prebacuje loptu kako su to drugi, nije ona, a tačno se videlo kako se još više upetljavala u svoje laži. Zahvalila sam joj se na kafi, na svim tračevima i rekla da me više ne uzima u usta. Sad je napravila žrtvu od sebe, kako ja nju mrzim, a ja samo ne želim da budem čovek prema nekome ko to nikad nije bio prema meni.
Cijeli život mislim da se suprotnosti privlače i lakše funkcioniraju zajedno, ali sve mi se više čini da bi život bio puno mirniji i jednostavniji s nekime tko ti je sličan. To sam shvatila kad sam upoznala svog šefa koji je moja muška verzija. Isti karakteri, temperament, smisao za humor, reakcije, pogledi na svijet, ma sve. Nema ničega između nas, ali to me baš tjera na razmišljanje i ne da mi mira u zadnje vrijeme.
U dugoj sam i stabilnoj vezi sa veoma atraktivnom devojkom. Prelepo lice, velike grudi, obla guza. Primetio sam da svojim izgledom često privlači pažnju drugih muškaraca i to je počelo mnogo da me uzbuđuje. Počeo sam da je nagovaram da se jebozovno oblači kako bi drugi muškarci balavili za njom a kako bih ja bio napaljeniji. Vremenom sam počeo da je zamišljam kako ima seksualne odnose sa drugim muškarcima i nikada nisam bio uzbuđeniji u životu zbog toga.