Već 3 godine ne mogu da prebolim neuzvraćenu ljubav i ne znam šta više da radim sve me boli od srca do glave....
Većina devojaka ne zna sastaviti 2 rečenice kako treba kad joj se javi neki momak znam iz ličnog iskustva ali i od drugova čujem da je situacija ista. U par navrate devojke koje ništa puno ne pišu sam izveo na piće, večeru ili da prošetamo čisto da vidim kako zvuči uživo, možda je smara da se dopisuje ili voli uživo da ostvari bolji kontakt, da te upozna tako i ti nju. I tako sam par puta izašao sa tim devojkama one su većinu razgovora prekidale samo da odgovore na neku poruku, gledaju te ali kao kroz maglu posle nekog vrmena te pita šta si ono rekao čime se baviš niti te slušaju niti pamte išta većina odgovaro ja "pa dobro, ahaa, da da znam ili e pa ne znam" moj vam je savet momci kada ovakve devojke upoznate vidite koji put i ponašaju se kao mutave batalite ih. Takve ne znaju šta hoće i utisak mi je da tim devojkama samo pare, kola i skupoceni pokloni mogu probuditi neku strast.
Moj otac zove moju majku da mu sedne u krilo kad gledaju film. Ona se stidi kao neko dete, i onda legne pored njega pa je on tako mazi, češka, ljubi. Svaki dan je gleda, pa ga ona pita "šta me gledaš tako". Stalno uhvatim taj pogled. Nisam neka patetična osoba niti umem rečima da to opišem. Baš mi je čudno što je tako voli posle toliko godina. Moja baba (tatina mama) je stalno hvali, a on čak i zaplače kad priča o njoj. Inače nije neki emotivac. Najviše se raduje kad se sami šetaju po gradu. Pre neki dan sam se šetala sa drugaricom kad sam ih videla kako se drže za ruke i smeju. Na proleće se udajem i odlazim od kuće, nekako mi je srce puno što znam da se toliko vole, da neće patiti jer su deca otišla, da će se posvetiti još više jedno drugom. Hvala tata jer zbog tebe ne pristajem na manje.
Ne mogu, a da se ne osvrnem na današnja “prijateljstva”.
Možda je do mene, ako je napadnite me slobodno. Javi mi se prijateljica pita me kako sam. Odgovorim joj u toku dana, pitam je za zdravlje i onda me kulira 10 dana, do tad objavljuje storije, gleda moje, a ignoriše poruku. Ne znam meni je to nepoštovanje.
I nisam tip prijatelja koji smara, dajem savjete jedino ako me nešto neko pita, ne iskorištavam nikoga. Znači uvijek pomognem ako mogu, ako ne neću ni odmoći. Šta je sa ljudima danas? Šta radim pogrešno? Zašto gubim prijatelje? Koji je moj problem kad mi ni na poruku ne mogu odgovoriti..😞
Stvarno je žena ženi najveći neprijatelj. Trudna sam, ulazim u 7mi mesec i ugojila se jesam ali ništa preterano. Možda 10kg. Ulazim u salon na feniranje, kaže mi frizerka ala si se ubucila, bila si mršavica. Sram je bilo, tako komentarisati nečiju težinu, naročito u trudnoći. Naročito jer je i sama žena, ima decu. Zna kako su žene osetljive tad i same prolaze kroz razne nesigurnosti.
Prije 4godine sam se rezvela i imala jako ružan brak od čega je jedino lijepo što imam ćerka. Već dvije godine sam u vezi sa oženjenim momkom i toliko sam se zarobila u taj odnos, priče da nije srećan da mene voli da će se razvesti a od toga ništa, još je prije 5mjeseci dobio dijete. Stvarno sam budala što sam sebi dozvolila.
Ne znam zašto, ali me više ispunjuje kada ja nekome kupujem poklone nego kada meni neko kupi.
Ne radujem se uopšte toliko kada mi neko nešto pokloni i uvijek glumim radost kada otvaram svoje poklone.
Više sam uzbuđena kada spremam poklone meni dragim osobama i s nestrpljenjem čekam da im uručim neki lep poklon.
U životu sam uvek imala jedno pravilo, a to je da se nikada, ali nikada ne petljam sa zauzetim tj. oženjenim muškarcima. Desilo mi se… od sramote nikome nisam ispričala ovo. Taj dečko mi je oduvek bio simpatičan, ali sam znala da je oženjen, i podvukla crtu. Primetila sam da sam i ja njemu simpatična, ali sam mislila da je samo previše ljubazan, i da umišljam. Posle puno alkohola, desilo se, na njegovu inicijativu.
Imam 29 godina, nisam klinka, ne radim ovakve stvari inače, niti planiram da nastavim, ali me muči to što sam sebi dopustila. Njegov profil je pun fotografija sa suprugom, i divan su par, bar online… bedno se osećam jer sam dopustila nekome da me ponizi, i da me gleda nekim drugim očima. Pored primarnog osećaja krivice i sramote, plašim se i da on nekome ne ispriča za ovo, i da me svi vide onako kako ja sebe vidim trenutno…