Kolega sa posla me konstantno ponižava pred drugima, ali pod velom “šale”. Jednom sam ga upozorila, no očito nije dalo efekta. Najgore od svega jeste što kada mu nešto kažem ispadam navodno nesigurna i kao da se ne znam šaliti na vlastiti račun. Volim svoj posao i ne bih dala otkaz zbog nekoga od koga tri puta bolje radim, ali ovako više ne mogu.
Djevojka i ja se odlično slazemo oko svega, osim oko jedne stvari. A to su putovanja. Ona po svaku cijenu želi da otputujemo negdje daleko, a ni ona ni ja nismo u sjajnoj finansijskoj situaciji. Oboje imamo dobre plate, to nije sporno, ali i puno troškova od kojih trenutno ne možemo pobjeći. Naravno da bi i ja otputovao na neka ljepša mjesta, ali ako treba da se zadužujem zbog tog, radije bih našao neku bližu opciju...
Bili smo zajedno skoro 10 godina. Srednjoškolska ljubav. Voleo sam je najviše na celom svetu, za nju bih i danas uradio sve. Putevi su nam se razdvojili, i jednog dana je samo odlučila da ode. Očigledno se dugo pripremala na tako nešto. Sada je skoro godinu dana kako je otišla, ona je danas srećna sa drugim.
Skoro sam diplomirala, odmah dobila posao i život mi je manje više sređen i ispunjen osim u ljubavnom smislu. Imala sam par srednjoškolskih vezica koje se dalje od ljubakanja u parkiću nisu razvila. Plašim se toga koliko volim svoju slobodu, svoj dom, svoju privatnost i rutinu da ne znam kako bih podnela da polažem račune nekome, zaboravim na spontana putovanja, pravim kompromise i sl. Drugarice mahom žive sa partnerima, čekaju prinovu a ja kao da sam svetlosnom godinom daleko od toga. Želim i ja, fali mi takva razmena emocija ali ne želim da se podredim nekome. Kombinacija bi me uništila pa na nju i ne pomišljam ali toliko sam konfuzna da ni samu sebe ne razumem.
Seks mi je smešna stvar, pogotovo poza gde je žena gore. Par puta sam jedva izdržala da se ne smejem, dok sam bila u toj pozi. Ne znam da li nisam našla odgovarajuću osobu ili sam samo čudna.
Kada smo rešili da krenemo zajednički život verenica i ja, naši su odlučili da nam pomognu da ne živimo kao podstanari, tako što će nam kupiti kuću. Navodno je bio dogovor da svi zajedno učestvujemo, i moji i njeni i nas dvoje. Mi smo mladi, po 26god, i nismo mogli da uštedimo veliki novac, kao naši roditelji npr posle 30god rada. Trebali smo da pišemo kuću na oboje, ali su njeni odustali kada je na red došlo plaćanje i rekli za mene on je muško, njega treba njegovi da obezbede, ti se udaješ. Pritom su ubedili verenicu da ne daje ni ona ništa za kupovinu kuće, nego su čekali moje na sve. I onda kada su moji kupili kuću, pisali su samo na moje ime. Tu je nastao opšti haos, i raskinuli smo veridbu. Ne znam šta je očekivala, da moji što su mukom stekli kroz život daju njoj za pravo pola svega na lepe oči, a pritom njeni ništa. Sreća da je nisam oženio i da nemam dete sa njom, bar sam na vreme video kakvi su.
Primetio sam da se žene, devojke mnogo modernije oblače nego muškarci, u Srbiji? Uvek su top sređene. Zašto?
Kao mlađa bila sam dosta punije dete, to ne bi ni predstavljalo neki problem da vršnjaci nisu bili toliko surovi, vremenom sam počela sve više i više da razmišljam o tome i postala nesigurna i ako sam bila mala. Svaki put kada bih otišla na pregled kod doktorke dok sam bolesna, čim bi me ona ugledala, istog trenutka bi mi rekla da stanem na vagu, savetovala mi je dijetu ali mi to nije išlo. Sa 13 ipo godina mi je prvi put sinula ideja da se ispovraćam nakon što jedem, jer sam mislila da ću onda možda smršati i zadovoljavati kriterijume drugih ljudi. To povraćanje se s vremena na vreme dešavalo, ja sam počela da mršavim i to mi je odgovaralo. Nisam imala pojma šta radim, nisam ni pomišljala na to da ja neću moći da prestanem. Evo sada 6 godina kasnije, i dalje radim to i ne mogu da prestanem, povraćam nekad i po 9 puta na dan. Išla sam kod psihijatra/psihologa. Pila terapiju, ništa mi nije pomoglo. Ne mogu da se odreknem neke kontrole koju imam nad nečim. Najduži period bez povracanja je bio 2 nedelje.
Išla sam do lekara juče i sela na mesto u punom prevozu (označeno za trudnice). Pored mene je sedela devojka od 20ak godina. Jedan stariji čovek me je pitao da ustanem, izvinila sam se i rekla da sam trudna (3. mesec, imam mučnine i stalno sam umorna), a onda je jedna baba počela da viče na mene da nisam bolesna ako sam trudna. Niko drugi se nije ponudio da ustane, ali su me neki fini ljudi zaštitili. Uvek sam ustajala starijima i ljudima sa decom i nisam mogla da verujem šta doživljavam. Isplakala sam se kao kiša kada sam izašla iz autobusa :/
Svaki put kad vidim da je mladi bračni par dobio bebu, koliko mi bude drago zbog njih, toliko i žao a pogotovo mi bude žao majke jer znam kroz šta će sve prolaziti. Većinom se muževi isključe ili bježe od odgovornosti onda kad su nam najpotrebniji.