Previše vidim kakvi su muškarci da bih mogla nekog da idealizujem i zaljubim se, bukvalno nemoguća misija.
Imam 21 godinu i čitav život sam se selila – svake dve-tri godine drugi grad, druga škola, drugi ljudi. I svaki put kad bih nekog napokon upoznala i osetila da sam blizu nečeg toplog, to bi se prekinulo. Sad, kao odrasla osoba, shvatam da sam ostala bez ijednog prijatelja. Ne zato što sam se odvojila od ljudi, već zato što se nisam nigde stigla zadržati dovoljno dugo da me neko stvarno upozna.) Trudila sam se: na fakultetu, u srednjoj, u parku dok šetam psa, preko poznanika… ali ljudi su zatvoreni, već imaju svoje krugove i ne žele nikog novog. A ja ne želim da se namećem, ni da se guram tamo gde se osećam kao višak. Ne mogu više da se pravim da je sve u redu.
Nemam s kim da podelim ni dobru ni lošu vest. Nemam s kim da idem na kafu, na more, da gledamo film, da ćutimo zajedno, da se šalimo, da se glupiramo. U vezi sam već pet godina. On mi je oslonac, najbolji prijatelj i partner. Ali ne želim da mi partner bude sve u životu – to nije zdravo, ni fer. Želim da imam prijateljstvo..
Ne znam kako to ljudi idu u izlazak, na koncert sami. Ovde često vidim da kad neko napiše da nema s kim da izlazi, napišu mu ''idi sam'', kako to idete sami u izlazak? Ozbiljno pitam. Meni nije problem da idem na putovanje sama, u šetnju, na trčanje, pa čak i na dnevnu kafu u kafić. Ali baš da idem sama u izlazak ili na koncert, osećala bih se kao poslednja jadnica. Ne možeš ni upoznati nove ljude jer su svi došli sa nekim društvom, i ne možeš se samo tako prikačiti nepoznatoj grupi ljudi.
Odvela ja muža za rođendan u striptiz klub u inostranstvu iz čiste zajebancije. Dobro je rangiran klub, reko' biće lepe cure, a znam da će njemu biti neprijatno, a meni smešno pa reko' što da ne odemo. Majko mila, meni ih bi žao kad sam ih videla. Ili imaju male si*e, a veliko d*pe, ili veliko d*pe, a male si*e ili sve malo. Puno ih je radilo plastične operacije. Jedna nas je, maltene, na silu odvela u privatni separe i počela da igra ispred nas. Muž pokušava da ne umre od smeha, ja kao ćaskam sa njom, ko da smo na kafu izašle. Uze ona moju ruku i pljesnu se njom po du*etu, ja da umirem od smeha, budala kažem joj "jao što imaš nežnu kožu!", samo što je nisam pitala koje mleko za telo koristi! Toliko smo se smejali da nismo mogli da dišemo. Devojka se na kraju malo naljutila, a mi pobegli glavom bez obzira. Dva dana smo se smejali.
Ljudi me u javnom prijevozu večinom osuđuju na temelju izgleda, na način da ružno gledaju, ali čim izvadim iPhone sve je ok.
Danas mi je rođendan. 27. Svake godine prije tog dana me obuzme nenormalna tuga, razočarenje i želja da taj dan sa lista kalendara nekako mogu da izbrišem ili da preskočim ili prespavam.. Od malih nogu nosim traume vezano za taj datum. Ne znam kako to.
Koji god poklon da sam kupila mojoj sestri, ona prvo bude kao oduševljena a onda posle kratkog vremena ga baci, pokloni nekom drugom ili prosto ne koristi. Inače uvek uzimam stvari koje su u skladu sa njenim interesovanjima i željama. Prošle godine sam joj uzela ploču njenog omiljenog benda, u pitanju je prilično alternativan bend pa sam ploču naručila iz inostranstva, jedva nađoh nekog ko je bio voljan da je proda. Posle mesec dana odem kod nje i vidim da nema te ploče među ostalim koje ima, pitam je gde je a ona kaže da je poklonila najboljem drugu jer on isto to sluša. Neke minđuše sam joj uzela za koje je kukala mesecima, nosila ih je tipa par nedelja i prestala a inače nosi minđuše svakodnevno. Ove godine sam joj za rođendan dala pare pa nek uzme sebi šta hoće i pazite sad - naljutila se na mene jer navodno se pare ne poklanjaju. Ko bi njoj mogao ugoditi.
Ne zanimaju me veze uopće, a nisam ni za decu i volela bih da me svi (najviše bliska porodica) ostave na miru sa svojim "dobronamjernim" željama o unucima i udaji.
Muž ima sina iz prvog braka, koji već godinama studira u Kanadi. U Srbiji ima svoj stan koji izdaje (majka mu živi u Nemačkoj). Sada završava studije i planira da se vrati ovde, ali planira da živi sa nama, i još da dovede devojku. I da ne rade ništa, nego da žive od rente tog stana koji ima + što mu mama pošalje iz Nemačke. Kao prvo, naš stan nije veliki i imamo još dvoje dece (12 i 14 godina) koji dele sobu. On je smislio da oni budu u našoj spavaćoj, a mi da se prebacimo u dnevnu. Meni to ne odgovara ni malo, ali muž kaže da ne može da ga odbije, sin mu je. Šta god da kažem, ja ispadam zla maćeha. Ozbiljno razmišljam da se razvedem, ako do toga dođe, jer je razgovor i bilo kakav kompromis nemoguć (tipa da budu kod nas par meseci-godinu dana dok se ne snađu). Isplatiću mužu pola stana (zajedno smo ga kupili), pa neka on sve da sinu ako već ne može da mu kaže ne...