Rodila sam sebi decu da bi me bar neko voleo. Hvala Bogu pa me bar oni zaista vole i obožavaju i trudim se oko njih. Ceo život patim za tim da me neko voli. Čak ni roditeljsku ljubav nisam osetila koliko god da su govorili da me vole. Kad sam napravila jednu veliku grešku umesto da mi pomognu da se izvučem, da prebrodim to jer sam bila svesna greške i bilo mi je teško, oni su me odgurnuli od sebe i bili besni. Celu osnovnu i srednju sam bila ismevana. Bila sam nemirnije dete pa mi se ni ostala familija nije baš radovala kad sam išla tamo i nemam sad baš neki kontakt sa njima jer sam kasnije to osećala da nisam dobrodošla. Imam samo jednu drugaricu, ali ni to nije ona prava, drugu nemam...
Kolege na poslu su prijatelji do trenutka kad netko od njih dobije promaknuće... U tom trenu se prave kao da vas ne poznaju.
Ustao jutros i gledam kako komšija pakuje kofere i ide 300 km da se upozna sa mojim lažnim profilom. Sretan put komšo!
Imam drugaricu koja želi da smrša, a ništa ne radi povodom toga. Ona misli da radi time što kupuje neke tablete i čajeve, ona je toliko para dala na te gluposti, da je mogla da kupi ne znam šta. I stalno se žali kako je debela (ima jako vidljiv višak kg) i stalno priča kako je ona sve uradila, a nikako da smrša. A na to sve je uradila misli na te tablete i čajeve. Neće u teretanu-ne može da se znoji tamo, neće kod kuće da trenira-ne zna ona kako, neće da se hrani zdravije-ne zna da kuva, za sve je neki glupo izgovor. Ja joj predložim da zajedno krenemo u teretanu-neće, da zajedno trčimo, treniramo-neće, da nam ja spremam da jedemo zdravije - neće. Izađemo i ona uvek hoće da jede u Meku, KFC, pekara, ja kažem ajde salad bar, kaže neću se najesti od salate. Ne mogu više da razumem, stvarno se trudim da joj pomognem, a ona ništa. I onda svaki dan meni plače jer je debela, niko je neće, ona ne zna šta više da uradi, koliko više tableta treba da uzme. Pričam da to ne radi ništa, ali ne vredi.
Ne znam zašto volim da gledam američke filmove u kojima su teenageri (i ako ih glume osobe u 20tim) sa lošim humorom i ljubavim scenama. Volim ovaj žanr kako god se zvao. Opušta me.
Ne podnosim ljude koji samo misle samo o parama. Moj partner kada smo se tek uzeli samo je tražio od mojih pare, nikada nenasitan, samo grabi (moji roditelji su tada bili bolje situirani). Nakon 20 godina kada mojima treba 300 eura, i kada imamo više nalazi razloge da im ne pošalje. Da napomenem nikad ni svojoj majci nije pomogao niti poslao. Odvratnost!
Kako znati da ste izgubili prijatelja?
Tako što ga više ništa ne iznervira od vas, ne naljuti se što kasnite, više ne poštuje dogovore niti ga zanima šta ima novo kod vas.
Mislim da postoji posebna satisfakcija kod radnika u medijima kada trebaju objaviti vijest o zemljotresu, sa vrlo poznatim opisom: ,,jeste li ga osjetili?''. Ima li vas, priznajte?
Zaninljivo kako se svet smanji kad ti nije do susreta, a postane ogroman kada ga priželjkuješ.
Nije mi jasna jedna stomatološka ordinacija. Nazovem i pitam kad imaju slobodan termin, trebam raditi to i to. Kaže dođi prekosutra u 16:00. Dođem, kad 10 ljudi čeka red, svima je rekao da tad dođu, a zubar još nije stigao iako je radno vrijeme od 15:00. Poslije uđemo, prvo radi pacijente kojima treba manje vremena za popravku. Polako dolaze ljudi naruceni u 16:30. Opet prvo ovi s najmanje posla. Na red sam došao tek u 21:00 i to sačekao da on ispuši, pa tek onda daje anesteziju i za 15 min počinje brušenje kao priprema za navlake. Inače sam kod njih došao jer je zubarov kolega u penziji bio dobar sa komšijom za vrijeme rata. Na kraju od 14 zuba, samo na 2 imao normalan zagriz. Nikad više kod njih. J**o te rat, da te j**o. U drugoj ordinaciji sam napravio zagriz i trajni cement. Lijepo se naručiš, možda sačekaš 5-10 min i ulaziš. I urade ti kvalitetno. Ljepota.