Venčali smo se posle dve nedelje od kako smo se upoznali. Deset godina smo u braku i ispostavilo se da je to najbolja odluka koju sam doneo u životu. Možda sam jednostavno imao sreće.
Muž mi preti razvodom i socijalnom zato što nam je beba pala sa kreveta slučajno 2 puta. Ja sam bila sa bebom i sekund nepažnje.. Prvi put me je iz besa udario i govorio ružne reči, posle me grlio, ljubio izvinjavao se.
Drugi put je rekao ako se još jednom to desi da će me prijaviti i tražiti razvod.
Ja nisam loša majka, 24h sam sa bebom, jednostavno se desilo kao što se svima desi.. Ja muža volim i ne želim da to uradi.
Obožavam štikle, ali mi je toliko krivo što ne mogu da ih nosim. Mislim mogu, ali se uvek osećam odvratno jer sam sa svojih 174 kad ih obujem (a pritom to je neka 7 ništa preterano) budem viša od svih žena, a i muškaraca. I nemojte sad pričati kako na Balkanu žive visoki ljudi, možda eventualno u CG, ali ovde u zapadnoj Srbiji ja se osećam ogromno i na ravnom, a kamoli u štiklama, a da ne pričam o tome kakve sam komentare dobijala samo na račun same visine... Naravno da mi nisu ovo najveći problemi u životu, pokušavam da shvatim da ima ljudi koji ne daj Bože nemaju neki deo tela i naravno da je ovo smešno, ali ipak nije lako kad imate takve komplekse. Pored toga glupo mi je da uvek nosim patike, a smatram da mi baletanke ružno stoje zbog broja 40...
Ocekivala sam da ću dobiti od njega poruku jer mi je otac umro. Međutim ništa. Blago je reći da sam razočarana, tolike godine smo bili skupa..
Bila sam šokirana drugaricinim pitanjem da li doživim orgazam sa dečkom... jer ona nikad nije doživela i ne zna kako izgleda a žena ima 32 godine. Malo je reći da sam bila u šoku. Ne masturbira jer joj je to glupo, a u krevetu sa muškarcem gleda samo njega da zadovolji.. Strašno.. Meni stvarno nije sex najbitniji u vezi, ali ako baš uopšte ne fukcioniše pa koji će mi veza onda?? Žene su tako pogrešno naučene. Nas je bukvalno sramota da kažemo šta nam prija. Ne daj Bože da on ostane bez orgazma, ali ženu ko j..e.
Kolegenicu izgleda izlagali da je posao nastavnika mnogo lak i da se ništa ne radi, dovoljno samo prošetaš i održiš par časova i to je to. Ne draga, sve te materijale i pripreme treba spremiti, administracija do guše, a to što držiš časove, pokušavaš da preneseš znanje, osluškuješ učenike i zajedno sa njima gledaš da prevaziđeš svaki naredni stepenik itd. ... sve je to sastavni deo posao nastavnika.
Osećam se tako emotivno neispunjeno. Otac toksičan, nikada nije ni brinuo o nama, gledao je samo sebe. Brat isto, nema pojma o meni, niti želi da provodimo vreme zajedno - kako idu godine, sve smo dalji i dalji. Skontala sam da mi je jednini pravi oslpnac i osoba sa kojom mogu da popričam mama. I još jedna drugarica koja je zaista sjajna ali živi daleko u inostranstvu. Najteže mi je zbog brata...
Samo da znate da je sasvim normalno računati na prste čak i ako ste odrasli. Ljudi jednostavno osuđuju zato što oni ne razumeju ili da bi vas ponizili, a sebe uzdigli.