Pazite se gneva i besa starijih prvorotkinji, žena koje pate od krize srednjih godina, to su takve psihopate.
To vam ne treba u životu.
Bežite od takvih glavom bez obzira.
Najbolje mi je kad neko kaže da ne radimo dovoljno i da ništa nije skupo. Pa najbolje tri posla da radim da bih sebi priuštila kvalitetnu kozmetiku. Mislim da mi ta kozmetika neće pomoći ako budem toliko radila i iscrpljivala svoje telo.
Ne volim svoj posao, ali moram da ga radim zbog egzistencije.
Svoju djecu učim da je poraz u sportu sastavni dio igre, da je biti na klupi prilika da se nešto nauči i poboljša, a ne da se bude nezadovoljan, da se u školi ne moraju imati sve petice i da je jedinica isto ocijena, ali ujedno i opomena da moramo više na tome raditi. Pokušavam im usaditi u glavu od početka da je poraz/neuspijeh nešto sasvim normalno i da se s tim treba živjeti, sve da im u životu bude lakše nositi se s time.
U svojoj 29.godini prvi put ću ići skroz sama na more. Malo me je strah ali jedva čekam.
Zašto nitko ne priča o tome koliko je emotivno i teško napustiti svoju mladenačku (dječju) sobu i obiteljski dom kada se udaje/ženi ili seli negdje dalje?
Obećao sam sebi da ću svakog dana učiniti barem jedno dobro djelo, bilo ono veliko ili malo.
Moj dečko prelazi po 600 km samo da bi me zagrlio. Mnogo ga volim!
Kad bi svaki radnik imao dva dana slobodno, godišnji odmor 30 dana, bonus, 13, 14 plata, prekovremeno da se plaća, minimalac 1200 evra radnici bi bili zadovoljni.
Verujem da bi se mnogi trudili, da budu što bolji. Šefovi da budu dobri, nema stresa na poslu, svaki radnik ima svoj posao.
Dobila sam otkaz zbog toga što sam odbila raditi tuđi posao. Živim u malom mjestu i strah me da neću nać drugi posao.