Nedavno sam upoznao devojku na poslu koja je tražila broj od mene i odmah sam skapirao da ona mene muva pošto su pored broja bili i drugi signali, osmeh u mom prisustvu i sve po redu. Devojka je dobra, za to kratko vreme što sam je upoznao toliko sam ukapirao, lepog izgleda i sve ali mi se njeni neki stavovi i određene stvari koje praktikuje i koje je radila ne dopadaju ni malo pa sam ipak rešio da budemo samo prijatelji. Izgleda da je njoj to teško palo pa se skroz distancirala od mene, niti pišemo kao ranije,niti išta drugo. Ok, ako tako želi šta da joj radim, da je htela ostati u kontaktu ko zna možda bi se nešto i desilo između nas vremenom, ali pošto danas svi hoće sve, sada i odmah dešava se šta se dešava, ja to ne volim....
Moram da priznam da mi je prijalo da sam videla da mi je bivši koji me lagao i manipulirao propao, udebljao se, oćelavio skroz.
Ljudi su često ljuti na zaradu influencera, misle da oni žive lagodan život dok se netko muči na faksu i kasnije na poslu. Upravo sam iz tog razloga i ja počela snimati za društvene mreže, osim što volim snimati, slikati i uređivati. Svi misle da je lako, ja sam tek na početku i teško se probiti. Influencerima ništa nije palo s neba, potrebna je kreativnost, vrijeme, istraživanje i novac. Kad me nešto frustrira i mislim da je nekom “lakše” - probam promijeniti to. To savjetujem svima koji se tješe da je nekom drugom lakše.
Nemam socijalne veštine, stidljiva sam i povučena, nenametljiva, zbog toga ljudima delujem odbojno i arogantno. Ne znam kako da reagujem u određenim sicuacijama pa ispadnem smešna i čudna. Nemam prijatelje i svi se od mene distanciraju veoma brzo. Jako mi je teško.
Želim otkazat vjenčanje jer žena odbija da uzme moje prezime. Imam osjećaj da bi rado uzela prezime muža kada bi na mom mjestu bio neki mega frajer.
Pošto imam muški mozak vjerujem da, ukoliko se strasti i nagoni ne stave pod kontrolu, ukoliko vjera nije dovoljno jaka u Boga, će se prihvatiti bilo koja afera čak i ako je djevojka manje lijepa od sopstvene supruge.
Nemam apsolutno nikakve šanse, a opet se pogubim kad mi se osmehne. Eh, živote.
Čini mi se da mojim roditeljima i generalno ljudima oko mene više smeta to što nikada nisam imala momka (a već zalazim u neke godine kada se to smatra morbidnim) nego meni. Iste te ljude čujem da pričaju kako bi se najradije razveli ili kako su nesrećni u vezi.
Vidio sam dvije strankinje kako idu po parku i traže mjesto za mokrenje, svugdje okolo su bili grmovi, cure su bile u minićama i lako su mogle čučnuti bilogdje. Uglavnom napravile su krug po parku i ništa... zatim su otišle na klupu, sjele obje i jedna je skupila noge na klupi u čučanj da izgleda da samo sjedi a zapravo je i piškila niz klupu. Pored su bili i ljudi nedaleko. Sramota kakve žene...