Moram da priznam da mi je prijalo da sam videla da mi je bivši koji me lagao i manipulirao propao, udebljao se, oćelavio skroz.
Ljudi su često ljuti na zaradu influencera, misle da oni žive lagodan život dok se netko muči na faksu i kasnije na poslu. Upravo sam iz tog razloga i ja počela snimati za društvene mreže, osim što volim snimati, slikati i uređivati. Svi misle da je lako, ja sam tek na početku i teško se probiti. Influencerima ništa nije palo s neba, potrebna je kreativnost, vrijeme, istraživanje i novac. Kad me nešto frustrira i mislim da je nekom “lakše” - probam promijeniti to. To savjetujem svima koji se tješe da je nekom drugom lakše.
Nemam socijalne veštine, stidljiva sam i povučena, nenametljiva, zbog toga ljudima delujem odbojno i arogantno. Ne znam kako da reagujem u određenim sicuacijama pa ispadnem smešna i čudna. Nemam prijatelje i svi se od mene distanciraju veoma brzo. Jako mi je teško.
Želim otkazat vjenčanje jer žena odbija da uzme moje prezime. Imam osjećaj da bi rado uzela prezime muža kada bi na mom mjestu bio neki mega frajer.
Pošto imam muški mozak vjerujem da, ukoliko se strasti i nagoni ne stave pod kontrolu, ukoliko vjera nije dovoljno jaka u Boga, će se prihvatiti bilo koja afera čak i ako je djevojka manje lijepa od sopstvene supruge.
Nemam apsolutno nikakve šanse, a opet se pogubim kad mi se osmehne. Eh, živote.
Čini mi se da mojim roditeljima i generalno ljudima oko mene više smeta to što nikada nisam imala momka (a već zalazim u neke godine kada se to smatra morbidnim) nego meni. Iste te ljude čujem da pričaju kako bi se najradije razveli ili kako su nesrećni u vezi.
Vidio sam dvije strankinje kako idu po parku i traže mjesto za mokrenje, svugdje okolo su bili grmovi, cure su bile u minićama i lako su mogle čučnuti bilogdje. Uglavnom napravile su krug po parku i ništa... zatim su otišle na klupu, sjele obje i jedna je skupila noge na klupi u čučanj da izgleda da samo sjedi a zapravo je i piškila niz klupu. Pored su bili i ljudi nedaleko. Sramota kakve žene...
Cura sam i ne šminkam se. Da se razumijemo, ne osuđujem druge koje to rade, samo ne razumijem. Imam dvije sestre koje se UVIJEK šminkaju: posao, trening, izlazak, izlet sa porodicom, doslovno svaaki tren, osim naravno kad su kući ili rade od kuće.
Zašto? Zašto smatraju da je UVIJEK to neophodno? Zašto ne zavole sebe takve kakve jesu?
Ja se našminkam kad je baš neki događaj i onda i šminka bude događaj. Sve ostalo mi je bespotrebno gubljenje vremena.