Radim u restoranu kao pomoćni kuvar, par puta sam servirao hleb sa poda kao čist.
Ne znam da li je normalno to što živimo već godinu dana u zgradi, a nismo se sprijateljili sa komšijama, ne znamo ni kako se zovu, sretnemo se samo u hodniku gde kažemo "Zdravo" i to je to. Je l' to normalno ili nama nešto fali? U pitanju je manja zgrada sa oko 20-ak stanova, u manjem gradu u Srbiji.
Tvrdnju da je jeftinije nešto naručiti nego skuhati tumačim kao lijenost.
Dosta mi je više izlazaka na spojeve s ljudima s aplikacija za upoznavanje. Hoću i ja jednom u životu sresti nekoga slučajno i da se stvari počnu razvijati spontano. 😩
Toliko dugo sam u braku da još malo pa mogu postati baka. Od prvog dana braka kada negdje putujemo, pogotovo na duža putovanja, nam se "utrpa" moja svekrva da putuje sa nama. I uvijek bez i da pita može li sa nama podrazumijeva da ide i sjedne naprijed, a ja se onda gužvam sa djecom. Moj muž je znao da mi to smeta ali uvijek je govorio da kada negdje putujemo da mu je ona broj jedan i da ja treba da to poštujem. Ja sam zbog mira u kući trpila i sjedala nazad, ljuta. Brzo ću ja postati svekrva i nikada mi neće ni pasti na pamet da sa sinom i njegovom ženom idem na more npr. ili planinu, a ne još da sjednem naprijed. A moja svekrva još uvijek sjedi naprijed i redovno ide sa nama svuda. Toliko mrzim ta seljačka kao "poštovanja". Njoj je jedino bitno da svi vide, rodbina i komšiluk da nju sin više poštuje nego ženu i da ona zaslužuje da sjedi naprijed.
Ljudi, moja drugarica sa 23 godine namešta alarm za drugu smenu.
Situacija u lokalnoj prodavnici u Nišu. Kažem prodavačici na kasi “ukoliko ne stane sve u jednoj kesi, slobodno stavite u još jednoj”, dobijam odgovor “ništa se ti ne brini, igrala sam ja tetris”.
Imao sam drugove sa kojima sam odrastao, bukvalno smo bili nerazdvojni od malih nogu, među nama ne znam da li je ikada bilo nekih problema i svađa. Bili smo uvek raspoložen, uvek spremni za šalu i dobar provod, omiljeni u gradu, znali smo i velike gluposti na napravimo. Od nas osmorice, samo nas troje je ostalo u Srbiji, dvoje su u Americi, jedan u Japanu, dvoje u Africi. Skupimo se jednom u godinu dana, ali to nije to. Svakoga dana sve više i više mi nedostaje naše druženje, šale, doživljaji.....
Vrlo često sam se družila sa ljudima iz sažaljenja. Tražila u njima duboko potencijal dobre osobe i kad su ih svu osuđivali. Međutim, od takvih istih osoba bih doživjela razočarenje. Jednostavno duboko iskompleksirane osobe treba izbjegavati jer nenormalno troše energiju. Od lijepe, pametne i uspješne osobe za početak možeš nešto i naučiti i lijepo se pored nje osjećati. Mijenjam ploču i odsad samo kompletne osobe puštam u svoj život pored kojih mogu i sama napredovati.
Dogovorim se sa drugarom da idemo za nedelju dana na večeru, razgovor je bio u subotu. Drugar kaže da će srediti rezervaciju i javlja u ponedeljak/utorak za u petak. U četvrtak uveče mu pišem, u petak nikakav odgovor još uvek. Brate ako nemaš 5 sek da odvojiš za odgovor onda planiram već nešto drugo za taj dan. Opametio sam se 😂