Ne razumem zašto je devojakama u redu kad im momak gleda porno filmove u vezi, ali praćenje i lajkovanje polugolih devojaka po internetu nije? Meni je to isto — ne bukvalna prevara, ali definitivno znak nepoštovanja devojke sa kojom si. Zašto pored svoje partnerke, sa kojom imaš odnose, imaš potrebu da se samozadovoljavaš gledajući neke druge žene po internetu? Zašto je to normalizovano? Po meni nema nikakve razlike u tome da mi dečko gleda nečije provokativne slike po instagramu i da dr*a na ove iz filmova, pokazuje požudu za drugim ženama i to mi je odvratno.
Po današnjim standardima, relativno mlada sam se udala. Imala sam 21 godinu, a zajedno smo 7 godina i odnos nam je pun razumevanja i ljubavi, obasipa me pažnjom i mnogo se lepo slažemo. Ali... Nedostaje mi majka, iako se nisam odselila predaleko od nje, i viđamo se jednom nedeljno, ponekad dva puta. Tek kad sam se odselila sam shvatila koliko mi ona znači. Ne kajem se, ali jednostavno nekada pomislim da sam požurila, da sam još mogla da ostanem u porodičnoj kući, npr. kada se setim vremena provedenog sa mlađim bratom u mojoj sobi i svega...
Meni je fascinantno koliko kukate ovde i ogovarate roditelje, muža, dečka. Recite sve u lice, a ne ovde javno da kritikujete ljude sa kojima delite postelju ili šerpu. Amoralno je. Kukate na sve, za sve su vam drugi krivi. Ne valja posao, ne valja komšiluk, ne valja planeta, "mrzi me nastavnik"... Samo ste vi bez mane. Bez truda, odricanja, odgovornosti i patnje ne može ama baš ništa u životu da se postigne. Žao mi je. Našem narodu je san 'leba bez motike. Ovde se i dalje doživi orgazam na sam pomen Titovog vremena, jer je raja sa bosanskih, ličkih i CG planina dobijala kuće i zemlju od prognanih Folksdojčera i predratnih kapitalista i zemljoposednika. Kako se to istrošilo i kako su se spiskali krediti koje smo dobijali od Rusa i Amerikanaca, tako je nastala klanica, pa su vam odjednom Hrvati, Srbi, Albanci i Bošnjaci postali krivi za sve. Dakle, i kao nacije smo u fazonu "da su nam za sve su drugi krivi". Lenjost, razmaženost, nerealna očekivanja, neambicioznost, nemarnost i kuknjava.
Završila sam srednju medicinsku školu pre 5 godina. Tokom pripravničkog staža obavezno je odraditi 3 meseca u bolnici. Ljudi, tokom tih tri meseca na hirurgiji više ljudi je pokušalo da me zavede nego što je to bilo u prethodnoj godini u proseku. Mnogo stariji doktori, početnici, zdravstveni tehničari, administrativni radnici. Konkretno, na svakom koraku svi flertuju sa svima. Državne institucije su u lošem stanju, liftovi često ostaju zaglavljeni između spratova, nema odgovarajuće opreme za kvalitetnu negu, plate su male, zbog čega ni med. sestre ni dr. ne ulažu previše truda u obavljanje posla, što im omogućava da koriste svoje vreme za flertovanje.
Neke sestre (40+ god) rade NA HIRURGIJI u mini haljinama i visokim potpeticama! Da li mislite da ove medicinske sestre zapravo brinu o stanju pacijenata? Šta možemo da očekujemo od ovakvog zdravstvenog sistema, ozbiljno? Razočaravajuće..
PS: nakon pripravničkog, odlučila sam da upišem fakultet, ni od tad nisam radila u ovoj struci.
Počela sam pristojno zarađivati i ne mogu prestati trošiti na odjeću. Nisam nikad prije mogla sebi tako kupovati i uvijek sam pokušavala lijepo izgledati na nekom budžetu. Stvar je u tome da me ovo plaši, ja stalno nešto gledam i kupujem i zanima me je li itko bio u takvoj situaciji i hoće li to proći vremenom. Nije da ja trošim cijelu plaću ili pola plaće na to, ali opet trošim više nego što bih htjela. Samo me zanima je li možda tako još nekom bilo kad se domogao para i prođe li to.
Ljude koji pitaju osobu za koju znaju da nema partnera: "Kad ćeš se udati/ženiti?" smatram vrlo bezobraznim. Za koga da se udam pobogu, za izmišljenog prijatelja?
Ali ljudi koji pričaju kao navijeni već od 6h ujutru, ne mogu to da shvatim, žene i nekako, ali muškarci, užas, kakav je to poremećaj u mozgu.. To me izluđuje, kao neke babe, čim dođemo na posao...
Sa 30 godina proživljavam ono što sam trebala u srednjoj i na faksu. Nisam se iživela kad je trebalo, te sad nadoknađujem. Izlazim svakog petka i subote, opijam se, duvam, ostajem do zore, menjam partnere. Nisam ponosna na to, niti smatram da to priliči mojim godinama, i verujem da ostalima deluje smešno što se ovako ''matora'' tako ponašam, ali jednostavno dobar deo života sam bila depresivna, sada sam konačno izašla iz toga, ima dobar posao i generalno sam zadovoljna svojim životom, po prvi put u životu. Smatram da sam zaslužila da malo uživam.
Svaki put kad imam priliku propustim drugarice ili nepoznate devojke da prve prođu, a ja im iza gledam u pozadinu.