Imaju li šta pametnjakovići sa podkastova i tih glupih emisija da kažu nešto originalnije od toga da je bolji život ako se pokrene svoj posao nego kad radiš za nekoga? 🙄 Izvinite, koji će to danas biznis da opstane bez radničke klase, da li ste više normalni sa tim nerealnim očekivanjima da ćete svi biti gazde, umesto da se borimo da se vrati stari sistem kada se pristojno (pristojno, ne besno) živelo od rada za druge, pre svega državu. Ili vam se zaista sviđa da živite pustu maštu i nadu da budete ludo bogata manjina?
Ali kad mi dođe muško od 30+ i izjavi kako nije za ništa ozbiljno i uz to dobacuje neke komentare seksualne prirode. Onda kad mu kažeš da te ne zanimaju fuck boysi oni se kao naljute, nisam ja to. Nisi za vezu, nisi samo za s, za koji k si? Aj razguli.
Majci sam svašta rekla zato što je lenjivica najgora! Ta žena bi celi život sedela ispred TV. Mrsko joj da bude domaćica, pa se pitam kako one žene koje su zaposlene i još dolaze kući i kuvaju itd. Kad ja hoću nešto da uradim, ona ne da i sva se namršti jer je valjda moj rad podseti na njenu lenjost (zato više voli brata jer je on isti kao ona, neradnik, pa se slažu i odgovara joj što i on samo sedi).
Ne razumijem roditelje koji su boljeg imovinskog stanja od djece (udatih/oženjenih) i ne žele da im pomognu bar malo! Mi se patimo ne možemo djecu da pošaljemo na ekskurziju i kupimo im nešto fino on ima hiljade na banci.
Prošle godine sam mislila da sam najsrećnija žena na svetu. Zdrava i srećna porodica, muž za kojeg sam zahvalna Bogu što mi ga je poslao, lepi odnosi u porodici i sve ostalo. Iznenada gubim roditelja. Moj ceo svet se ruši. Ni sanjala nisam da bukvalno deo tebe odlazi i ne znam kako da se nosim sa tim. Kako vreme prolazi sve me više stižu ti teški osećaji. Dok sam tešila porodicu zaboravila sam da utešim sebe. Sada kada oni polako nadolaze, ja se raspadam. Užasno mi fali. Ponekad se osećam krivom kada uživam u nekom trenutku ili se nasmejem, budem vesela. I da, znam da je pogrešno i da život ide dalje ali toliko mi je žao svih lepih trenutaka koji će doći a on neće biti sa nama. Duša mi plače.
Imam platu od oko 4 hiljade evra u Srbiji. Kupio sam svoj stan na kredit koji sam skoro pa otplatio. Ne robujem "firmama", ne vozim skup auto (sentimentalno sam vezan za ovaj koji imam, star 23 godine) i ne razmećem se na bilo koji način. Sa druge strane, kolega živi sa roditeljima i mlađom sestrom, ali nosi samo firmirano i vozi Audi Q7 koji je kupio polovnog. Pa sad pitam ove dežurne filozofe ovde - šta mislite za koga se lepe devojke kada izađemo? Mene koji sam situiran, ili njega koji "svetluca" od lažnog glamura? Ni najmanje nisam ljubomoran na njega, naprotiv. Ovo što pišem je isključivo poruka onim dušebrižnicama ovde koje tvrde da "ne padaju na raskoš, već samo na to kakav je neko kao osoba". Nijedna nije ni zainteresovana da vidi kakva sam osoba ako ne "prštim" u skladu sa svojim ličnim dohotkom.
Žene drage, radite, nemojte da budete kao moja strina koja u 70 ima bednu penziju od muža i besna je na sve. Žena kojoj je mučno bilo u 30, 40, 50... Sve joj mrsko, zavukla se u kuću i sad kad treba da živi i pokrene se, u 70, sad kuka kako mora i kako joj je dodijalo. Ima sina od 50 koji ni za šta nije kao ona. Viđam ih u dvorištu, sede ko dva panja, ne miču se. Nekad pozajme od mojih, naročito strina za cigare iako ne znam što je počela da puši kada nikad nije htela da radi i evo sad jedva za cigare da ima. Živi bednim životom, a svi joj drugi krivi.
Onaj osjećaj kad iščekujete smrt bliske osobe i onda jedne večeri u gluho doba noći zvoni telefon. Već znaš što je, a moraš se javiti.
Ja više ne znam šta ću sama sa sobom...imam 27 godina, pojurila da se udam, rodim dete...posle 5 godina braka nestala ljubav, nema strasti nema ničega. Muž mrcina, ništa ga ne zanima, u seksu nikakav, u kockarskim dugovima do guše... U početku je bilo sve sjajno ali sada niti me privlači niti sam srećna, jedino što me održava u životu je moje dete. Kod mojih ne mogu da se vratim jer je otac alkoholičar, pare da se odvojim i plaćam stan sebi i detetu nemam, ne bi moja plata bila dovoljna. Svega mi je više dosta i ne vidim izlaz, plašim se da ću zauvek ostati ovako jadna i nesrećna. Bože pomozi 😥
Jako volim mačke, i iznenadili biste se koliko puta na to čujem “znaš da bi te tvoja mačka pojela kad bi vidjela da si mrtva?!?” Dok u međuvremenu svako malo čujemo “pas ubio dijete, pas izgrizao čovjeka…” ali to nitko ne shvaća ozbiljno jer “to je do vlasnika i odgoja”. Ne zanima me vlasnik, ovdje se radi o životinji. Radije bih da me moja mačka pojede mrtvu nego pas živu.