Otišla sa 38 u inostranstvo, sada imam 51 godinu i prvi put u Srbiji posle toliko godina. Normalno je da sam ostarila ali nije normalno koliko me svi vređaju kao da oni ne stare. Preseo mi dolazak.
Šteta što nismo imali chat gpt pre 10 godina, život bi mi bio puno lakši u srednjoj.
Previše pažnje dajemo influencerima, a premalo ljudima oko nas.
Gledam i ne verujem koliko žena može da se ponizi. Imam jednu drugaricu koja se u poslednih nekoliko godina samo lepi za zauzete muškarce. Kaže da niko ne može da joj odoli i da može da ima svakog. Međutim ti momci se zabave sa njom malo i vrate se devojkama, a ona posle plače i juri za njima. Ona je stvarno dobar drug, prezgodna i prelepa i stvarno ima puno udvarača, ali nju uopšte ne zanimaju slobodni momci. Pokušavala sam bezbroj puta da pričam sa njom, da zaslužuje mnogo bolje, da izgradi pravi odnos sa nekim, ali ne vredi. Evo sad se zakačila za druga mog dečka. Ima devojku, rekao joj da ga ne zanima, ali ona je uporna. Gde god on izađe, ona se odmah pojavi. On je maksimalno izbegava, u poslednje vreme je čak i grub prema njoj kad vidi da ne može da joj se objasni lepo. Ne znam na koji način da pričam sa njom jer očigledno ništa ne dopire do nje. Mislim da je došlo vreme da se polako distanciramo.
Nakon svega do sad što se izdešavalo, shvatio sam da se nikad ne treba stresirati. Ništa mi stresiranje u životu pomoglo nije.
Eh da mi je ova pamet, a da se mogu vratit 15 godina unazad.
Najjače mi je kad mi mama priča o samouverenosti, a ona ni za šta nije (život provela ispred TV). Svi je gaze, ponižavaju... Ona ćuti i trpi.
Volim da putujem sama i ne znam šta je ljudima tu čudno. Putujem sama od ranih dvadesetih, jer se sa društvom nikad nisam mogla dogovoriti. Kad god predložim nešto uvek izgovori, te videćemo, te ne mogu sad, mogu za šest meseci, ili kao pristanu, ali kad treba kupiti kartu onda odustanu. Smorilo me da moljakam nekog ceo život, te odlučim da krenem sama i više nikog ni ne zovem. Svi vi koji ne putujete jer nemate s kim, nemojte nikog čekati, proći će vam život tako.
Sve je počelo kao najlepši san. Sećam se onih noći kada bih se pravila da spavam, a on bi me nežno grlio, ljubio po obrazima i šaputao koliko me voli i koliko sve želi sa mnom. To je bila najjača ljubav koju sam ikada osetila; ta njegova nežnost bila je moj mir. Ipak, od samog početka, on je pokazivao ljubomoru, a ja sam je prihvatala jer sam se, zbog svega što sam prošla u prošlosti, plašila da ga ne izgubim.
Taj strah se pojačao kada se pojavila ona žena sa dvoje dece. Iako on njoj nije davao nikakav značaj, niti joj je davao signal ili pristup da mu priđe, mene je bolelo što je on u mojoj ljubomori video napad, a ne moj strah. Čak i kada je ona počela otvoreno da mu deli komplimente, on je ostao imun na nju, ali je prema meni postajao sve oštriji jer nije razumeo moju nesigurnost.
Put u Temišvar je sve promenio. On je bio nervozan zbog svađe sa drugom, a onda me je pred svima povredio: snimao je tu drugu devojku i društvo, ignorišući naš dogovor o našem prvom snimku.
Mislila sam da je možda do mene to što sam izgubila kontakt sa tri najbolje prijateljice i rešila sam svaku pojedinačno da kontaktiram. Dve su se obradovale jako i popile smo kafu, treća najbolja me je odbila uz izgovor da nije trenutno u gradu i da će se javiti. Nakon toga se više nijedna nije javila i shvatila sam da sam ispala budala. Pouka priče je, ne vadite ljude iz kante kad vam je dosadno.