Uvek kad upoznam osobu i bude mi Wow na kraju se ispostavi da je užasna, a osoba koja je hladna i možda nije tako zanimljiva ispostavi se da je cool samo joj treba malo vremena da se opusti.
Moja najbolja drugarica sme da ima samo jednu drugaricu-mene!
Volim da igram, pevam i izlazila bih svaki vikend, ali nemam s kim. Pokušala sam da upoznam novo društvo, ali to se svede na povremenu kafu, i to u najboljem slučaju. Žao mi je kako mi prolaze dvadesete...
Sad sam nekome rekla svoja osećanja i nikada više! Ljudi ne radite to!
Iako znam u kakvom vremenu živimo i kakvi su ljudi danas, opet se svaki put iznova razočaram kad neko ne uradi ono što kaže.
I još jedna moja veza je propala zato što sam ja ‘previše’. Previše ambiciozna, nezavisna (ekonomski i emotivno), uspešna, pametna, šta god. Što je najgore od svega, ja sebe uopšte ne doživljavam na takav način. Baš bih volela da uđem u glavu nekog muškarca, da vidim kako me tačno doživljavaju jer situacija postaje zabrinjavajuća.
Žensko sam ali mi muška društva djeluju mnogo zanimljivija i iskrenija.
Svaki put kada mi je teško i treba mi neki vid podrške od mojih roditelja, da mi neko kaže da idem napred i da mogu ja to, njihova glavna uzrečica je da "uvek mogu da odustanem" od tog nečeg što me muči. Ja sam uspeo dosta u životu uprkos njihovoj apsolutnoj neverici u mene ali sam ih i zamrzeo zbog toga jer u momentima kada ja sam ne verujem u sebe i želim da odustanem, da vam neko nešto tako od svojih rođenih kaže je poslednja stvar koju želite da čujete, to je ogroman teret na vašoj duši.
Sigurno ih neki ljudi hvale da su super jer sam ispao prividno normalan ali, molim vas, nemojte biti kao moji roditelji. Od danas prestajem da ih zovem i za mene su oni samo poznanici.