Sloši mi se kad vidim muškarca sa šiškama od 2m ispod miške. Nećeš biti manje muškarac ako uzmeš brijač. Isto važi i za dlake koje vire iznad kragne.
Nervira me što mi brat ne menja bele čarape po 7-8 dana i veoma pocrne, toliko da ne mogu da se operu ni na 95 stepeni.
Kada sam bila mala, stariji brat me je 2 dana pred Uskrs, odveo do jednog ormara, otvorio ga i rekao (pritom prstom pokazujući na neke upakovane stvari): ''Ovo ti je mama kupila za Uskrs, uskršnji zec ne postoji.''
Nikada, ali nikada ne perem stopala kad se tuširam, stavim gel za tuširanje do zglobova, a stopala se sama operu u vodi. I nikada nisam imala problem sa neprijatnim mirisom, niti sa ispucalim petama i slično. Pričam ja to sestri, ona kao jesi li normalna. I ajd da je poslušam. Kad nogu ne slomi'.
Kad je mama htela da me da godinu dana ranije u prvi razred, pala sam test, jer kad su me pitali kako se vrabac kreće ja sam ubeđeno rekla napred-nazad, levo-desno... Nisam rekla da leti. :)
U petak mi je ispit, a mrzi me da učim, uhvati me muka čim uzmem knjigu u ruke....
Želela bih jednom u životu da uđem u neku radnju i da kupim šta želim. Da ne moram da pogledam u cenu i da izađem iz radnje...
Imam 18 godina i pre godinu dana sam saznala da imam rak mozga...za to zna samo par mojih najbližih prijatelja i pošto se ne lečim na klasičan način hemoterapijom, na meni se ne vidi toliko šta se dešava...i svaki put kada me neko od tih prijatelja pita kako sam,uvek kažem da se osećam odlično,a ustvari uglavnom popijem šaku lekova pre nego što se vidim sa njima da bih se osećala dobro...i bar 100 puta dnevno pomislim kako svakog časa može da nastupi pogoršanje zbog kojeg ne bih mogla da se ponašam kao da se ništa ne dešava...ako padnem u krevet mislim da se neću izboriti sa rakom i zato mi je najbitnije da nastavim sa normalnim životom, ma koliko to teško bilo.