Pre 5 godina devojka moga drugara napala me da imamo seks, uhvatila me za slavinu i ja je oladio... To ne mogu sebi da oprostim jer je taj isti posle toga meni zabo nož u ledja 10x.
Seo sam u kafić sa ortakom i naručio espreso. Konobarica mi je donela espreso sa nacrtanim srcem (zrncima kafe ili kako se vec to radi). Nisam bio siguran da li je to neki znak da joj se sviđam ili svi u kafiću dobijaju takav espreso. Lepšu curu u životu nisam video, zračila je prirodnom lepotom. Kada sam plaćao račun, nasmešila mi se i ja njoj, ali je nisam pitao za broj fona ili da se vidimo nekada. Sada mrzim sebe.
Hoću da promenim posao, ali me je strah da ću teško naći drugi. A ja jednostavno ne mogu više, treba mi promena.
Kada sam bio mali, nikada mi nije bilo jasno kako na reklami onako savršeno odgrizu sladoled, a meni nije nikada uspevalo.
Tek posle dve godine sam skontao da me rad više ispunjava nego neprekidno sedenje ispred kompa i drago mi je zbog toga.
Vojno lice sam i nema stvari koja mi je draža nego da se prošetam gradom u uniformi i krajičkom oka posmatram poglede prolaznika. Obožavam moj posao.
Rodjena sam kao treće dete, tj. najmlađa od tri sestre. Kada sam izašla iz majčinog stomaka, lice mi je imalo boju crne zemlje i seljačkog rumenila. Otac je skupio snage i rekao mami : "Nema veze što je ona ružna, ove dve starije su nam lepe."
Kada su mi ispričali tu priču, bila sam sigurna u to da mi je tata jedini iskren, uvek bio i ostao.
Ponekad obrišem ''ha'' od ''hahahahahahaha'' jer mislim da je previše.
Mislim da ne postoje pravi prijatelji, već da se tim imenom nazivaju samo osobe koje su tu da te koriste, kao i ti njih, dakle o potrebi. Smatram da su osobe koje ti najiskrenije žele sve najbolje roditelji samo. Niko drugi ne može da podnese tvoj uspeh. Samo ti roditelji žele da budeš uspešniji od njih.
Nema ništa lepše nego kada se probudim u sred noći i skontam kako imam još par sati do alarma..