Cura mi kaže da sam previše blag, nisam agresivan, da mi sve paše što ona kaže, to joj smeta. Ne znam šta želi da je tučem, da se svađamo, da galamim...... Čudno, zbog toga me i ostavila ali nema veze možda jednom skuži.
Malo mi fali da kažem drugarici da smo svi skontali da je skinula protezu i da se ne kezi više!
u Osnovnoj školi sam nakon svakog razreda na zajedničkoj školskoj slici grebala lica ljudi koji su me nervirali...naravno razrednoj se ni na jednoj nije videla faca:)
Upravo mi je slika bivšeg dečka poslužila kao lopatica za đubre.
Uvek kad se javim nekome na ulici, obavezno pitam 'kako ste?' a onda se iznerviram jer me to stvarno ne zanima...
Uvijek kada tražim nešto na google-u i pogriješim neko slovo i on mi izbaci iznad rezultata ono čuveno "did you mean..." vratim se na search i opet ukucam (ovaj put tačno napisano) ono šta trazim, ipak imam neki princip.
Svaki put kad se posvađam sa bratom, mama dođe do mene i ispriča mi priču, kako sam kao mala stajala ispred nje, vukla je za suknju i molila da mi rodi brata. Priča je naravno istinita, i uvek kada je spomene se osmehnem i bude mi lakše, odljutim se.. :)
Sa tatom sam upravo sat vremena gledala crtaće, nikada ga nisam videla da se ovako smeje od srca. Imam 19 godina, on 47.
Ponekad ljubim sama sebe, u rame, ruku, nogu... nekako mi fino.