Uvek kad sam se sa bakom vraćala iz obdaništa, kad bi mi neko rekao da sam lepa, tražila bih mu parice. :D Jadna baka, svaki put je u zemlju propadala...
Mislim da imam super moć, nevidiljiv sam za sve devojke.
Kad god se spremam da izađem iz kuće, gledam da se spremim lijepo, ako bih ga srela da ne vidi koliko sam tužna u suštini... i nabacim fake smile, da me ljudi ne pitaju... i evo gura se, uspijeva za sad... Zato uvijek kažem, djevojke kad se dotjeruju više nego obično, nisu srećne, nešto ih tišti.
Nekad namjerno sjedim na nogu da bi mi utrnula, da bih posle imao onaj šašavi osećaj.
Prije tri mjeseca sjedila sam u kafiću sa čovjekom svog života. Bližilo se 11 sati navečer i on je rekao idemo malo prošetati. Sjeli smo u jedan obližnji park i on me nakon nekog vremena zaprosio. Ćutala sam, ni jedna pametna misao mi nije pala na pamet, samo sam ćutala tek onako nekih 60 sekundi. A onda je on rekao: "Pobogu odgovori nešto,umrijet ću." A ja sam ga pogledala i nasmiješila se, nasmiješio se u on. Bio je to najljepši i najtopliji osmijeh koji mi je neko poklonio u životu. I sada već puna tri mjeseca prvo što ugledam kada se probudim je taj lijepi osmijeh koji strpljivo bdije iznad moje glave čekajući da otvorim oči i ugledam ga. :)
Uvijek kada mi neko stariji ispriča vic, smijem se na silu samo iz poštovanja prema toj osobi, a inače bih plakao od muke.
Kad sam bila na kafi, u kafić je ušla djevojčica i počela da pjeva, i da prosi. Nakon nekog vremena sjela je kraj mene, i počele smo zajedno da pjevamo neke narodnjake. Neki ljudi su me znali, i počeli da se zezaju sa nama, i dobila je nešto novca. Međutim, počela je da me propituje kako ja to tako dobro pjevam. Ja joj objasnim da to radim od malih nogu, da studiram solo pjevanje, da bi ona zatražila da joj demonstriram. Počnem ja da pjevam neku kompoziciju, i mala me 'ladno prekinu i reče "Uh, ćuti, ćuti, nemoj pjevati, rastjeraćeš mi svu publiku!"
Živim u imućnoj porodici, imam brata i sestru, treće sam dete, ali ne i mezimac. Uvek sam imao sve, a nije mi trebalo ni pola od toga... Rođeni brat je bivši narkoman (ima staž od 15 godina) i uvek je sve bilo usmereno ka njemu, da bi se izlečio. Ipak, ne mogu da krijem, da me boli to što su mi roditelji ljubav pokazivali kroz novac (ekskluzivna letovanja, motori, skupi automobili)... Završio sam državni fakultet u drugom gradu, bez njihove pomoći, niko nije znao ko su mi roditelji, išao sam autobusom na predavanja i ispite, dao sve u roku... čak sam od ortaka i ortakinja na faksu krio da imam para, da se ne bi osećali manje vrednim pored mene... Kasnije sam našao dobar posao, trudio sam se da se za sve izborim sam. Sada sam dao otkaz, pakujem se i selim daleko, jer i kada se čitava agonija oko burazera, hvala Bogu završila, oni i dalje najviše pažnje posvećuju njemu... Pre neki dan mi je otac rekao da je razočaran u mene, to je bio kraj. A nikada me nije pohvalio. Inače imam 25 godina.
Pre par godina, jedan čovek je skočio sa Brankovog mosta. Kad su mu našli telo, iz džepa su izvadili pismo na kome je pisalo da je krenuo na most i ako mu se neko usput nasmeje, neće skočiti. Od tad pokušavam da se osmehnem svakom prolazniku.