Mnogo me boli kada vidim da moj otac ne poštuje moju majku. Verujem da je poštovanje nekada važnije od ljubavi i nadam se da ću se udati za čoveka koji će me poštovati.
Dečko mi je za godinu dana veze kupio gajbu piva i rekao " Kume, daj da mi to proslavimo :D "
Sjećam se u osnovoj školi sam znao nastavnici pročitati domaći zadatak iz prazne sveske. Dok me nije provalila davala mi je petice.
Kad majka počne da mi se dere, ja počnem da je imitiram i nikad ne može da ostane ozbiljna do kraja, uvek na kraju umiremo od smeha zajedno, pa mi tek onda, kad smeh prestane, na lep način kaže ono što je htela kroz viku. :)
Udarila su me kola na ulici kad sam imao 11 godina i to nikad nisam rekao matorcima pošto mislim da bi ih šlog strefio.
Tako mi fali da sa nekim razgovaram o idejama. Na primjer, o prirodi dobra kao takvog. Ili o (be)smislu postojanja. Ili o tom misterioznom načinu na koji svijet funkcioniše, koji još nismo dokučili. Samo da razgovaramo, nepretenciozno, bez pametovanja i dokazivanja "pameti".
Stvorila sam sopstvenu masku kako bih odbijala ljude oko sebe. Toliko puta sam bila povređena da mi jednog dana dosadilo, prekipelo i od tada sam hladna i nepristupačna za bilo šta što vodi razgovor dalje od šta ima novo. Stalno se smejem, zbijam šale, ja sam ta koja uveseljava društvo ali ovako sam emocionalno disfunkcionalna. Potajno želim da me neko voli i da se upustim u romansu ali se bojim da će me neko opet povrediti, čak i prijatelj, ma bilo ko, zato se iz dana u dan sve više zatvaram u sebe ali tu bol sam uspela da pretvorim u nešto što me tera u toku dana da pomeram granice u školi i karijeri uopšteno. Možda sam i našla nekad nekog ko me ne bi povredio ali sam i njega oterala zbog straha.
Uđem ja neki dan u tramvaj na štakama (slomio nogu na skejtu) kad ono baka 80-ak godina ustane i ponudi mi svoje mjesto. Naravno odbio sam, ali to mi je svakako uljpšalo dan. Još ima dobrih ljudi.
Pradeda mi je umro u 104. godini tako što je pao sa konja. Baksuzna familija.