Postavio sam sebi veliki cilj u životu, ali samo sa jednom željom... Uspeo sam da dobijem stipendiju na američkom fakultetu zahvaljujući košarci... Živim za dan kad ću mojima moći da kažem (nadam se za 2-3 god): Mama, Tata, došlo je vreme da više apsolutno ništa ne radite sem da odmarate i uživate u životu...
Uopšte mi nije toliko bitno kako dečko izgleda, bitno je da me može nasmijati.
Prijateljica i ja smo prije 2 godine na papiru crtali more i meksikance na plaži i obećale da ćemo za 1 godinu da odemo na more nas dvije. Nismo otišle, ali ćemo jednog dana da odemo zajedno pa makar to bilo u 70. godini i makar ganjale djedove na plaži.
Mislim da sam odrasla preko noći, i nimalo mi se ne svđja to što vidim. Ali to je život.
Muško sam... Varao sam olako, nisam smatrao za nešto strašno to što sam radio... našao sam devojku i sa njom sam već godinu i po, mislim da bih umro kad bih saznao da je ona mene prevarila... ništa nije strašno dok makar ne zamisliš sebe u takvoj situaciji....
Kad me je kao malu mama vodila kod lekara da primim injekciju, jedina je od svih roditelja tamo na pitanje svog deteta: ''Hoće li me boleti?'' odgovarala sa: ''Naravno da hoće.''
Imam osećaj kada budem smršala, da će sve biti drugačije.
Konstruisao sam potpuno funkcionalnu vremensku mašinu.
Ali ne mogu da je komercijalizujem jer mi sve banke od kojih hoću kredit za masovnu proizvodnju i marketing traže potvrdu o patentiranju. To ne mogu da dobijem od Zavoda za patente jer oni nisu nadležni za mašine koje funkcionišu suprotno poznatim zakonima fizike. Reko' pa sa' ću se vratim nazad i sprečim matorce da Vas prave, ima da Vas nema bre...
Do skoro sam mislila da je Poni ždrijebe i da će da poraste. Imam 19 god.