Jedan te isti seminarski rad sam iskoristila za tri predmeta. Baš se znam izboriti za temu. :)
U četvrtoj godini sam naučio engleski samo zato što mi je bilo užasno mrsko da čitam titlove. Pa neka mi još jednom neko kaže da ljenost nije produktivna.
Sjećam se da sam kao mali, kad god bi me mama poslala po hljeb u prodavnicu, vraćao se kući sa hljebom, ali bez okrajka kojeg sam uvijek jeo na putu do kuće :)
Kada se ujutru nadjem u gužvi, posmatram ljude u drugim automobilima i u svojoj glavi zamilšljam njihove živote. Neki su krenuli na more, neki su saznali da će dobiti dete, neke se žena u opštini iznervirala, neki su imali burnu noć...
Pre mnogo godina sam se preselila sa porodicom iz stare kuće u drugu ulicu, koja je na svega par stotina metara od stare. Kad sam se šetala sa dečkom, odvela sam ga u tu staru ulicu i počela da mu pokazujem "Ovde sam pala s drveta kad sam imala 7 godina... Ovde sam razbila bradu, vidiš ožiljak? Ovde sam skupljala mačiće dok me jedna mačka nije ogrebala, pa su me nosili na tetanus... Ovde sam visila s ograde kao majmun i pala i cela se izlomila... Ovde sam uvek padala s bicikla, iako sam znala za tu rupu u trotoaru... Ovde su brata i mene jurili divlji psi, jedva smo pobegli, bilo je strašno... Ovde se jedno dete nataklo na ogradu dok smo se igrali nindže, a ovamo sam rasekla nogu i nosili su me u urgentni, evo i ožiljka" na šta će on meni "Dobro je što si se preselila, sad te ne bi bilo da mi pričaš sve ovo!"
На часу математике сам, уместо два прста, случајно подигла средњи.
Za prvu lektiru u školi, trebali smo da prepričamo jednu priču iz knjige i zapišemo u svesku! Ja sam prepričala "Bilješke o piscu", jer je to bilo najkraće!
Volim kad prvim zakoračim na pešačkom prelazu pa svi krenu za mnom! Osećam se nekako moćno, kao neki vođa!
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!