Nekad se pitam na šta li ja to ličim, kada su mi svi ljudi lepi.
Nekako mi se čini da sam uvek ja taj koji hoda iza jer je trotoar preuzak za troje..
Bio sam u jednom restoranu i jeo jagnjetinu. Kada sam platio , konobar je trebalo da mi da kusur,ali je rekao : ,, Ne može i jare i pare".
Za 8. mart sam komšinici odnela poklon i povukla je za uši iz navike...
On je jedini uspeo da probije zid koji sam postavila oko sebe, uspeo je da me otopi iako sam ja uvek u njegovom prisustvu bila ledena i nedodirljiva, a zapravo sam obožavala kad je tu. Ali plašim se da je kasno, više ga ne viđam, iako se sad ja trudim oko njega. Bojim se da je kasno i da sam propustila priliku da budem srećna... Sad bih čak i svaku fudbalsku utakmicu pogledala samo da sam pored njega, a kad je on hteo da se slika i pleše sa mnom ja nisam htela...
Kupio sam novi mobitel, kako bi ga zaštitio da ga drugi ne diraju stavio sam lozinku, koju sam zaboravio..
Moj tata sedi za kompjuterom već 2 sata, bez ikakavih društvenih mreža i ijednog prijatelja, samo on i muzika, pivo i kikiriki. I mnogo mu je lepo, a meni srce puno kad ga vidim takvog.