Druga sam godina faksa, a na bazen ulazim sa đačkom knjižicom za džabe...
Što volim kad lepoj devojci u prodavnici dovhatim nešto što ona ne može, jer je mala, uhh!
Izgubili smo sina, bebu koja se lavovski borila mesec i 5 dana. Posle uspešno urađene "balon" intervencije na srcu trebao je da se oporavi, bez kasnijih posledica. Ali bez pomoći aparata za disanje izdrzao je oko 30 sati, pa je u roku od mesec dana vraćan i skidan nekoliko puta. Znam da su doktori i sestre dali sve od sebe i zahvaljujem im se na humomanosti i profesionalizmu koji nisam doživeo u Srbiji, ali nažalost to ne mogu da kažem i za porodilište gde je beba rođena i gde je dobila ocenu 9 i gde su tek posle 8-9 sati primetili da nešto nije u redu...
Kada mi racunar sporo radi udarim ga u nadi da ce ubrzati, a onda kada skontam da radi istom brzinom, onda mu se "izvinjavam" ne bi li ubrzao.
Imam 17 godina, rođeni brat mi je poginuo u nesreći pre 2 i po godine u svojoj 16. strašno sam usamljena od tada, i strašno mi nedostaje, iako sam konstantno nasmejana pred ljudima i trudim se da to niko ne primeti. Nemam sa kim da pričam o tome, a nisam imala ni roditeljsku podršku tada kada se to desilo, jer su mislili da je njima najteže, a da mene događaj uopšte ne dotiče. I posle 2 godine se osećam kao da se juče desilo, i mislim o tome bukvalno konstantno. Najviše boli kada nemam sa kim da se svađam oko daljinskog, kompa, i svih tih sitnica. Kada shvatim da sutradan neću imati kod kog ujaka da odvedem svoju decu, kada me pitaju da li imam brata ili sestru, a ja moram da kažem da nemam više. I prati me strašan osećaj krivice što mu nedelju dana pre nesreće kada mi je rekao da me voli, nisam uzvratila, nego sam se samo glasno nasmejala. Stalno sanjam da je opet tu pored mene i ponekad se toliko unesem da sam ubeđena da je tako, sve dok ne odem do dnevne sobe i vidim njegovu sliku na zidu, sa crnom trakom preko nje. Život bih bez trenutka razmišljana dala, jer mi i onako ništa ne znači, za još jedan minut kraj njega u kome bih mu rekla sve ono šta nisam imala prilike da mu kaže
Juče sam odgledao mnogo strašan horor koji se završio u 2 ujutru. Išlo mi se u wc i od straha da me ne spopadnu filmolike karakondžule urinirao sam u praznu flašu u svojoj sobi. Imam 27 godina.
Pošto dečka teram da ne psuje kao kočijaš i bude bar malo manje vulgaran, osećam se kao mama, a ne kao devojka i to mi je zastrašujuće.
Kada me neko pita je l' imam para da mu posudim, svaki put kažem "Nisam ja crveni krst" i na kraju mu dam.
Obožavam kad mi starija osoba od mene persira, osećam se nekako moćno.