Dan pred ispit uvek učim do iznemoglosti, jer mislim da ću da dobijem barem ocenu više.
Imati majku je nešto predivno. Svaki put kad sam joj išao bio sam tako sretan jer sam znao da me čeka. Nažalost nje više nema, sve mi nedostaje. Njeni osmijesi, zagrljaji, 20 poljubaca u sekundi, kad mi kaže da sam narastao, kad me pita imam li curu, ama baš sve. Volio bi da je sad mogu nazvati i reći našao sam posebnu curu i mnogo je volim, ali ti si i dalje moj No.1. Volio bi da se to može ponoviti, da joj opet mogu reći koliko je volim. Možda mi je teško, jer na dan kad sam rekao da ću joj doći, nakon nekoliko sati ona je preminula. Proslo je 11 mjeseci, a ja još nisam bio na mjestu gdje je živjela... Kad odem zaplakat ću, jer sam se naviknuo još od malena da stoji na pragu kuće i maše mi dok odlazim, u tom trenutku ću..ću..ne znam šta ću.. :(((
Први поклон који је мама добила за рођендан од брата и мене била је коцка за супу и чоколадица "Животињско царство", коју је брат отворио и пола појео, јер није могао да ишчека да се мама врати са посла. :D
Nakon veze od godinu i po dana, pre dva meseca mi je devojka rekla da se ohladila i da hoće da raskine. Izašli smo, popričali, rekao joj da opet razmisli o svemu, ali ona je odlučila da raskine. Nakon nekoliko dana od tad' mi je poslala poruku da želi da sve bude kao pre i da je pogrešila. Izašli smo, pričali i odlucio sam da joj pružim još jednu šansu, jer ljudski je praštati i mislim da treba oprostiti nešto ako se ta osoba iskreno kaje. Dva meseca je sve super bilo dok mi sinoć nije rekla 'znam da je loše i bezobrazno sa moje strane, ali mislim da sam se opet ohladila.' Uvek sam tu za nju i sve sam radio da bi ona bila srećna. A sada ne znam da li je problem u meni ili njoj...
Naravno da kad dobijem neke pare sa strane roditeljima ne govorim.
Najgori dan u mom životu je bio onaj kad sam otišao kod frizera i rekao: "Seci." A imao sam kosu do d*peta.
Dok gledam neki horor i znam da će iz neke rupetine da izađe čudovište, kažem sebi, nemoj sad da se prepaneš, a uvijek se prepanem. Uvrnuto.
Prije 15-ak godina odlučio sam da pobegnem od kuće da bi sledio svoje snove, da postanem profesionalni fudbaler. Moji nisu bili za to jer nisu mogli da me finansiraju. Otišao sam kod direktora jednog od najboljih klubova u Srbiji i dogovorio jednomesečnu probu. Prošao sam, dan danas imam savršenu karijeru, puno novca i što je najvažnije, imam svoju porodicu.
Kada prelazim granicu najgori mi je onaj momenat kad mi uzme pasoš, pogleda sliku, pa pogleda u mene... sve čekam da kaže da to zapravo nisam ja.