Radim kao automehaničar,i skoro svakog dana, svakog dana do 18h izgledam kao klošar, prljav, u radnom odelu. Neki ljudi me gledaju sa gađenjem, kao da sam upravo izašao iz kontejnera, ali šta da radim, takav mi je posao, i nekada mi je krivo zbog toga. Jednom mi je jedna baba rekla "Sinko, nikada ti nećes naći devojku kada si non stop prljav".
I dan danas me boli ta rečenica.
Pošto imam lešnik u dvorištu kao mala sam skupljala lešnike u neku kanticu i prodavala ispred kuće za pola dinara po lešniku sa sve ljuskom.
Najgori osjećaj je kada sam u gostima i jedem tortu, i jako mi se svidi . A oni me pitaju hoćeš li još? A ja iz pristojnosti odbijam to.
Kada sam bila mala tata mi je magistrirao. Komšije su me pitale da li je magistrirao ili doktorirao, a ja odgovarala da je doktorirao, vodeći se logikom, ako je tata lekar (doktor) onda mora da je doktorirao.
Sa svojih 17 godina osvojio sam prvo mesto na međunarodnom takmičenju u skijanju. To je bio moj najveći uspeh u karijeri, pehar i medalja sa tog takmičenja bili su izdvojeni od ostalih trofeja. Posle toga krenuo sam stramputicom i upetljao se u problemima sa drogom. Kada bih ostajao bez para prodavao sam razne stvari iz kuće. Jednom sam upao u krizu, a novca nisam imao, pa sam uzeo medalju i pehar u nadi da ću za njih uzeti veliki novac, a na kraju sam ih prodao za smešne pare. Godine su prolazile a ja sam tonuo sve dublje dok jednog dana nisam rešio da je gotovo sa tim i da moram da krenem sa lečenjem. Oporavak je bio dug i mučan, kako za mene tako i za moju porodicu. Kada sam se vratio kuće posle godinu i 8 meseci dočekali su me isto kao i kada sam dolazio sa takmičenja. Zadnja mi je prišla sestra a u rukama je držala onaj isti pehar i onu medalju koju sam ja prodao. Rekla je da je znala da sam je prodao i da je ceo dan tražila po radnjama da je otkupi. Osetio sam da sam se ponovo rodio.
Dopisivala sam se kolegom neko vrijeme i rekao je da mora ići, čujemo se kasnije.
Tad je imao curu koja se zove Zehra.
Rekla sam mu:"Okej, pozdravi Zebru."
Naravno, nisam to namjerno uradila. Prošlo je više od mjesec dana, još ne priča sa mnom.
Ne mogu da vjerujem.
Dok sedim u sali i čekam da počne film pravim se fin, pa kokice jedem jednu po jednu. Čim se ugase svetla i počne film krenem da ih jedem ko manijak i nestanu za 5 min, ali se svaki put na pola filma pokajem jer mi ništa ne ostane i poželim da sam nastavio da se pravim fin...