Najveći bol mi je bio i ostao kad zgazim na lego kockicu.
Danas sam se našla u dvorištu u kojem sam se podigla. Prešla sam ga sa neuporedivo manje koraka. To, nekad, veeeliko dvorište i lijepo djetinjstvo.
Kad idem da se tuširam, ja pustim muziku i obično se moj glas čuje jače od nje. I kad god izađem iz kupatila, mama me uvek pita: "I kakav je bio solistički koncert? Nešto i nije bilo posećeno, a?"
Volim kad se on brije, stavi pjenu i onda mene poljubi.
Kada sam položila prvi ispit, dala sam mami indeks da mi ubaci neki dinar, a ona me pita: "A gde je pečat?".
Previše razmišljam o ljudima za koje verujem da o meni ne misle uopšte, a zaboravljam one koji su tu za mene svaki dan...
Kad god gledam film kod kuće, pojačam jako zvuk kako bi se osećala kao u bioskopu.
Nismo zajedno godinu dana ali i dalje zovemo jedno drugo kada se pušta naša pesma u diskoteci...
Svaki put kad krenem na ispit ponesem papira za pisanje koncepta kao da ću esej da pišem. Isto tako i sa olovkama, a uglavnom mi je dovoljan i "post it" papirić...