Uvek mi izađu bubuljice po licu dan pre nekog događaja koji dugo čekam...
Muško sam normalno i zdravo, imam sve potrebe koje imaju muškarci ALI NE VOLIM FUDBAL I GOTOVO. Uvjek kad se priča o fudbalu i kladionici ja pišem poruku.
Kada sam u najvećem bedaku, obučem se, stavim slušalice u uši i krenem u šetnju gradom, sam.
Kad sam bio na moru, sedim na obali i muvam devojku. Dolazi cale i kaze: ''Dodji, sine, da te caki izmaze''.
Maltretira me neka gospođa na FB, šalje mi gole slike.
Sada imam 15 godina i kao neki dobar mladi fudbaler igram već za prvi tim gradskog kluba koji je prva liga BH i za repku RS, imam strašnih problema u školi, dešava mi se čudnih stvari i kod kuće, živim sa babom i dedom, otac proveo deceniju u zatvoru, majka sa drugim čovjekom i ne misli na mene, a ja, ja zaboravim na sve to i živim u svijetu snova kada odem na trening, zaboravim sve probleme i tada ne postoje.
Kad mi dođe rodbina iz inostranstva uvek se pravim kako su mi puno nedostajali samo da bi mi dali što više para.
Ne nosim neke knjige u školu samo da bih mogla da gledam zajedno sa drugom.