Uvijek kad mi neko piše velikim slovima u sebi kažem : ''Ne deri se''.
Ja samo zelim da spakujem svoj život u ranac i da odem. Da sednem u prvi voz na železnici pa dokle stignem. Novo jutro, novi grad, nova hrana, nova kultura, nove navike, izazovi i oni ljudi koje vidite samo jedanput u životu ali nikad ne zaboravite... potpuno i apsolutno napuštanje komfor zone i ustaljenih dogmi koje zahtevaju da završim fakultet, udam se, zaposlim i rodim decu. Daleko od toga da ja to ne želim i daleko od toga da mi sad nesto fali, ali svet je previše veliko mesto da bih ja život živela samo na jednom mestu.
Volim ljude koje ne zanima ničije mišljenje. Jednostavno imaju svoj fazon. Nažalost nisam jedna od njih...
Danas sam prvi put videla svog dedu kako plače... Baka je bolesna od neizlečive bolesti, nisam ni znala da mu je ovoliko žao,bar to dosad nije pokazivao. Kaže: "Ne znam ja nju 10,15,40 dana ja je znam 40 godina."
Album Ane Nikolić sam naučio nakon dva slušanja. Anatomiju slušam dva semestra i opet ništa. Život nije fer !
Trake za depilaciju prije upotrebe zagrijavam na laptopu.
Smatram da je 16 puta teže kupiti poklon za mušku osobu nego za žensku.
Volim da slušam kako drva pucketaju u smederevcu. Milina za čuti.
I dalje lift ne može samu da me povuče. Uvek čekam još nekog. :)