Imam upalu mišića, i moj tata me toliko voli da je počeo da me namerno zasmejava, jer zna da kad se smejem da me boli stomak od upale.
U imeniku sam mamu i tatu memorisala kao - mamaroga i tatastrofa. I to sam sve napisala grčkim slovima da ne provale. Goret ću u paklu. Znam.
Tako bih volila da pošaljem svoju svekrvu na pusto ostrvo, ali da se razumemo, ne da se pati i živi sama, nego da živi u nekom žešćem izobilju, i za*ebava svoje sluge A MENE OSTAVI NA MIRU!
Vise volim da se družim sa svojom majkom, nego sa većinom svojih "prijatelja".
Trener je na utakmici bio pijan, psovao me i poslao na oblačenje iako sam nosilac tima... Napustio sam tim.
Ovaj moj mentol se seti da treba da me oženi samo kad smo na nekoj svadbi. I onda dva dana priča, planira, treći se ne seća. Na poslednjoj svadbi sam rekla da neću, možda tek sledeće godine, i on se naljutio. Bio je ljut dva dana, treći se nije sećao...
Moja baka je bila vrlo pogurena, ledja su joj bila u odnosu na noge skoro pod uglom od devedeset stepeni. Kao dijete sam mislila da ona ne može da spava na leđima, zato što bi joj noge bile podignute uvis.
Ležimo muž i ja na krevetu. Svako sa svojim mobilnim, i čitamo ispovesti. I u jednom trenutku muž mi čita ispovest, i doda na kraju "vidi, ova ista ti"... a ja pre minut tu ispovest žestoko osudila :) posle toga sam se zapitala, da li nekada nismo ni svesni svojih mana, a tuđe tako lako osuđujemo, iako ih možda i mi sami posedujemo!
Dok smo bili zajedno, poklonio mi je viski koji je bio namenjen da ga popijemo kad ja diplomiram. On živi u inostranstvu, nisam ga videla tri i po godine, došao je u Srbiju, a juče sam saznala da se ženi do godine. Videti ga sigurno neću, iako smo u istom gradu. Zato sam sinoć načela dugo čuvanog Jack-a, nazdravila za njegovu sreću, pustila po neku suzu i na nogama dočekala zoru. Posle 5 godina njegovog prisustva u mom životu, kao senke koja me non stop prati i vreba, i sa 10000 km razdaljine i vremenske razlike, svega dobrog i lošeg, ja i dalje znam da je on čovek mog života ali zatvaram to poglavlje. A od sudbine niko još nije pobegao, i u to ime živeli.
Moj dečko se uvek trgne pre nego što zaspi. Znate sigurno, to je onaj osećaj kao da padnete na krevet. Kad god spavamo zajedno, prvo čekam da se on trgne, i do tad ga držim za ruku, tad imam osećaj kao da mu ne dam da padne, kao da ga čuvam, i tek posle toga mogu da se opustim i da zaspim i ja.