Oduvek sam volela da idem na more sa porodicom. Stignemo tamo, raspakivanje završimo, svako na svoju stranu, pa opet sastanak pred izlazak i tako redom...Ali onaj jutarnji doručak kada svako priča u glas svoju priču od sinoć, ili lica članova koji baš i ne žele da pričaju o tome,neprocenjivo! I naravno taj divni osećaj sigurnosti i sreće, kada si okružen ljudima koje voliš, a sve to obavijeno mirisima mediterana, takođe neprocenjivo.
Zbog devojke sam prestao da pijem. Mislim da je to apsurdno.
Bliži se tužan dan u mom životu... ocu se navršava godina... imam osećaj da će tog dana otići, kao da već nije. Osećam strah zbog toga.
Kad smo kao mali igrali ''Ko će da se igra šarenih jaja'', najveća fora mi je bila da budem zlatno ili srebrno jaje. :)
Dok sam plesala na beer festu, prolazniku sam razbila usta, glavom. Izvini jos jednom..:D
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Kada sam bila mala uvijek sam sunce crtala u uglu papira. Sa očima i osmehom. To radim i sada, a imam 30 godina.
Toliko sam bila zaljubljena u momka, da sam mu oprostila i što je "sumLJao".
Jednom smo tatu jedva nagovorili da ode sestri na roditeljski, pričalo se o ekskurziji. On je površno slušao taj razgovor o ekskurziji i u pola sastanka digao ruku. Razrednik se obradovao misleći da se javio da postavi neko pitanje o ekskurziji, no on ga je pitao: "Smijem li ja zapaliti jednu druze?"