Kad sam bio mali keva mi je odredjivala s kim ću da se družim a sada se dernja na mene što nemam prijatelje -.-
Ponekad, prije nego zaspim, sjetim se osobe koju sam izgubio, i mislim šta bi se desilo sa nama da smo još zajedno.
Svaki put kad grmi i seva ja otvorim prozore i pojačam muziku :D i skoro se svaki put upiškim od straha da će da me pogodi grom, ali i dalje radim isto to svaki put :D
Nista gore nego kad se vežeš za dečka koji još uvek voli svoju bivšu devojku.
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Imam 21 godinu i svaki put kada mi neko persira i pita me "Jeste li vi . . .?" odgovorim "Jesmo".
Kada odem da spavam kod tetke, koja inače ima sina od 5 godina, ponekad operem zube njegovom pastom. Kako bih samo da se vratim u te godine...
Tek sada kada sam odrastao, shvatio sam Bajagine tekstove.
Kad me svrbi oko, uvijek počnem da se češem šakom, a završim tamo negdje u blizini lakta.