Svaki put kada posetim familiju plašim se brkatih baba koje gađaju pravo u usta kad se ljube....
Kada sam u najvećem bedaku, obučem se, stavim slušalice u uši i krenem u šetnju gradom, sam.
Ide mi se u wc na duže a tu nam je majstor, popravlja nešto.
Ne volim kada mi ljudi iz sprdnje kažu da sam ćorava jer nosim naocare za vid, nekako ruši moje samopouzdanje.
Ne volim kad mi momak tepa na početku veze, automatski pomislim da je neiskren.
Imam naviku da kad šetam sa nekim, moram da stojim sa leve strane.
Svaki put kad odem na trčanje ista priča, kad prođe neka dobra ženska ja ubrzam kao Bolt, a kad prođe ne mogu ni da maknem.
Došao sam do stadijuma da je reakcija ljudi iz okruženja, kad god nekome ispričam neki problem, bude "Dobro, bre, šta je to za tebe? Lako ćeš srediti to, šta se uzbuđuješ bezveze?"
Izgleda da svi živi imaju više vere u mene u nekim trenutcima nego ja sam u sebe.
Kad krene pesma sa njenim imenom u kafani, drugari krenu da me zezaju: ''Evo je, ajde pevaj''. Uz kiseo osmeh prećutim pesmu. Ni tu ne mogu ime da joj pomenem. Kako i zašto me je razočarala toliko, ne mora niko da zna. Nadam se da je više nikad u životu neću sresti, videti, ni čuti..., a htedoh da je ženim.
Devojka me ostavila jer sam joj na dejtu, rekao da se ružno obukla. Danas kad je sretnem uvijek je nasmijem komentarem lijepo si se obukla.