Kad god mi izađe bubuljica na vr' nosa tešim se da me neko voli...
Kada idem na ispit izgledam kao zombi jer, razume se, nisam spavala celu noć, a kada izlazim sa upisanom ocenom sa istog ispita prati me 'vetar u kosi' osećaj... kao druga osoba.
Živim u jednoj varošici na jugoistoku Srbije. Svaki put kada treba da pravilno akcentujem reči osećam se veštački.
Nije da ga mrzim, al' kad bih postala ptica, on bi bio prvi kojeg bi posrala!
Dečko mi je jednom prilikom tokom "odnosa" rekao SAD GA LOMI i zasmejao se... ja sam se također nasmejala, mada nisam znala šta to znači...
Večeras sam svojoj drugarici rekao da zaboravi na naše drugarstvo, jer prelazimo na viši nivo. Rekla je da će razmisliti o toj ideji.
Kad treba da idem da se vidim sa nekom devojkom koja mi se ne sviđa obavezno se najedem belog luka i ne operem zube.
Pre nedelju dana morao sam da pošaljem izvod iz matične knjige rođenih za BG. Stavio sam u koverti, poneo na autobuskoj stanici, dao vozaču i pitao koliko sam dužan. Ni pet, ni šest odgovorio je 'Što više daš manje se crveniš!'. Nikad se poniznije nisam osećao pred nekim ko verovatno nema ni 8 razreda, ali šta da radim hitan slučaj. Dao sam mu 'nešto' novca (za četvrtinu karte) i pitao da li je dovoljno, a on je onako ozaren kazao 'Daj, daj'. Zatvorio je prozor jer je dobio ono što je hteo, a ja se samo pomolio, da ću nekada u životu trebati tom idiotu, a tad nek' ne računa na moju dobrotu, nego nek izvadi 'pristojnu' svotu!
Tek nakon što sam se obukla, sredila, i bila već dalje od stana, primetim na košuljici malu fleku - valjda od rđe na vešalici, ne znam. Da se vratim i presvučem em me mrzi em nemam vremena. I uđem u samoposlugu, otvorim Venish da kao "omirišem", kanem malo na prst, i obrišem fleku. Morala sam, ne mogu da idem uflekana. :)
Kada mi sestra nesto objašnjava uvjek bolje zapamtim ono što je govorila povišenim tonom.