Ne volim ljude koji ocenjuju čoveka po tome koji je fakultet završio.
Prvi put sam bio na moru sa 26 godina. Negde pred kraj osnovne škole sam na početku školske godine dobio domaći zadatak "Kako sam proveo letnji raspust?". Želeći da napišem nešto drugačije od prethodnih godina, glasno sam pomislio "zar i ove godine da pišem kako sam bio kod babe i dede na selu"? Majka mi je mnogo godina kasnije rekla da joj je to bio jedan od težih trenutaka.
Mrzim kad dobijem na poklon majicu sa većim dekolteom, pogledam sebe onako ravnu, pa pogledam majicu i onda se samo kiselo zahvalim.
Zar, svako ko putuje, na fejsu mora objaviti pesmu ''Tropski bar''. Dovoljno je što nas ubijate i sa lokacijama. Uredu je.
Uvek kad se tuširam, onako mokru kosu zaližem skroz pozadi, pogledam se u ogledalo i sam sebi kažem "'de si Fernando Kolunga".
Danas kad sam rekla koleginici sa kojom radim u pekari da odlazim jer sam dobila konačno posao u struci, plakala je kao malo dete.
Bavim se atletikom od svoje šeste godine. Sada, sa svojih 23 mogu da kažem da sam ostvarila svoj najveći san. Postala sam član reprezentacije, i moj najveći uspeh bilo je osvajanje 1.mesta na takmičenju u Francuskoj. Osećaj kada stojite na postolju i slušate himnu svoje države je neopisiv, kao i osećaj kada pred nekoliko hiljada ljudi kao ime pobednika čujete svoje ime.
Posle fine večere, desilo mi se da podrignem pred roditeljima. Majka me je čudno gledala, dok mi je otac rekao: "Tatina ćerka!"
Imam dve potpuno različite strane lica, iako mi niko ne veruje, to je prosto očigledno, pogotovo kad se slikam sa desne i leve strane.
Završio sam srednju školu i nisam otišao na fax zbog prevelikog imanja na selu. Već nekoliko meseci crnčim i živim bolje od ovih "gastarbajtera"! Kad god mi neko kaže da nema posla dođe mi da ga ošamarim jer sam vođen time "posla ima ako hoćeš da radiš" :)