Kad sam imao 5 godina izuo sam patike i čarape i bos trčao po dvorištu i vikao "vidi mama ja sam Bosanac".
Postoji jedna devojka koja mi se duže vreme sviđa, i koja to zna jer sam joj više puta otvoreno to rekao, ali me ona smatra samo za mnogo dobrog druga. Kad god mi stigne poruka od nje u kojoj piše "Moram nešto da ti pričam", sav pretrnem, živ nisam, u strahu da nije neki dečko u pitanju.
Počeo sam da se preslišavam za ispit i prilazi mi sestrić od 5 godina da me sluša. Onda sam se ja uživeo, i krenuo kao nešto da mu objašnjavam ekonomiju, da bi mi on posle 2 minuta rekao "Ujka, nastavi ti, slušaću te ja iz druge sobe"...
Uvijek se ponašam blesavo i ludo kada odem u neki drugi grad ili državu gdje me niko ne zna.
U vrtiću sam imao taktiku kad nešto ne volim da jedem. Gurnem sa stola da ne vide i krenem da plačem. Pravim se kao tužan a u sebi se mislim - 'Pavlaka, pobedio sam te i ovaj put..'
Za kompjuterom sedim u takvoj pozi da polako počinjem da se pretvaram u Stivena Hokinga.
Imala sam prijateljicu koja mi je bila kao sestra od kako smo bebe bile. Spavale smo jedna kod druge svaki dan, išle u istu školu, sedile zajedno u klupi. Izlazile, išle na more sa roditeljima. Živele smo život koji svaka devojka može samo zamisliti. Znala je svaku moju tajnu. Ponekad smo se svađale, ali to je uvek na kratko bilo. Jednom smo se posvađale oko nekog momka i gluposti. Bila sam toliko sebična i tvrdoglava i odgurnula sam je od sebe. Iz dana u dan, veća je distanca bila, umislila sam da imam svoje prijateljice i da mi ne treba ona. S vremenom prekinule smo svaki kontakt. Prošlo je 15 godina i dobila sam pozivnicu za njeno venčanje. Kad sam došla nisam je prepoznala, blistala je, sa svojim prijateljicama. Setila sam se svih naših planova, kako ćemo imati dvostruko venčanje, kako će nam se deca družiti i počela plakati, ali ona nije bila tu da me uteši. Sada ima dvoje dece koju nikada nisam upoznala i svaki dan žalim jer sam je pustila da ode, a mogla sam biti njena kuma...
Nakon što sam pomogao čoveku da ustane sa zaledjenog trotoara, iskreno mi se zahvalio uz reči: "Živ bio sto godina, mladiću." Na to sam ja odgovorio sa: "Neka, neka, ne treba."
Posvađala sam se sa mamom i ona me izbrisala iz prijatelja na facebook-u.
Uvek kada prođe neko dete pored mene, ja sakrijem cigaru da je ne vidi. Da ne bih bio loš uzor.