Ponekad se pitam kako imam obraza da osudjujem druge ljude, a šta ja sve radim.
Uvijek kad skužim da me neki momak pomalo muva,ili kad nisam sigurna jel me muva ili je samo ljubazan, volim u razgovoru spomenuti svog dečka, čisto da ovaj prestane na vrijeme, jer bi mi bilo neugodno da me pođe za ozbiljno muvat, pa da ga onda moram odbit...kao, sta si me zavlačila sve ovo vrijeme..
Duša me zaboli kada se potrudim da spremim ručak bratu i sebi, a on ode i kupi da jede.
Kada sam bio mali, neki starac je meni i celom mojem muškom društvu rekao da namažemo mleko maslačka na onu stvar kako bi nam bio veći. Mi smo ga poslušali i nakon toga 3 dana nismo mogli ljudski ni da sedimo.
Kada rešavam ukrštene reči prvo popunjavam hemijske elemente i slova azbuke. A ne počinjem ako ne znam ko je na slici.
Kad mi određeni ljudi kažu kako roditelji nikad nisu 'digli ruku' na njih, a kamoli ih udarili, samo pomislim 'šteta što nisu'!
Smatram da se prava ljubav može "potrošiti" na samo jednu osobu i da više nikada ne možeš voljeti nekoga cijelim srcem kao što si već nekog volio... Želim jednog dana biti supruga i majka i sve ću dati od sebe da usrećim čovjeka za kojeg se udam ali bojim se da neću biti voljena jer sam već ja nekoga voljela više od svega... I nijednom ne mogu biti onoliko dobra koliko bi bila njemu...
Moje drugarice i ja smo one što "na kafi" ogovaramo sve i svakoga. Ne mislimo da je tračanje nešto loše. Pa time nikome ne naudimo. I uživamo u tome skoro svaki dan.
Uvek kada obrišem nos, tripujem da mi je ostala slinica u njemu i da će to neko videti...
Kad sam bila mala stalno sam štipaljke sklanjala sa štrika da se ne bi umorile i da štriku ne bude teško.
Kad se setim toga....