Dobila sam ime po baki i kad sam bila mala uopšte mi se nije sviđalo. Želela sam uobičajeno ime. Ali sada kada sam zrelija jako sam ponosna što nosim ime jedne tako divne i posebne žene. Volim svoju baku najviše na celom svetu.
Oduvek su me privlačile šarmantne devojke. Šarm je ono što određuje ženu. Lepota je bonus.
Volim da treniram jer jedino tad mi je mozak isključen skroz.
Jedino ko mi govori da sam lepa, jesu prosijaci na ulici, niko drugi.
Nije da se radujem kada neko ne položi ispite, ali mi nekako bude lakše kada čujem da još neko osim mene nije položio.
Imala sam prijateljicu koja mi je bila kao sestra od kako smo bebe bile. Spavale smo jedna kod druge svaki dan, išle u istu školu, sedile zajedno u klupi. Izlazile, išle na more sa roditeljima. Živele smo život koji svaka devojka može samo zamisliti. Znala je svaku moju tajnu. Ponekad smo se svađale, ali to je uvek na kratko bilo. Jednom smo se posvađale oko nekog momka i gluposti. Bila sam toliko sebična i tvrdoglava i odgurnula sam je od sebe. Iz dana u dan, veća je distanca bila, umislila sam da imam svoje prijateljice i da mi ne treba ona. S vremenom prekinule smo svaki kontakt. Prošlo je 15 godina i dobila sam pozivnicu za njeno venčanje. Kad sam došla nisam je prepoznala, blistala je, sa svojim prijateljicama. Setila sam se svih naših planova, kako ćemo imati dvostruko venčanje, kako će nam se deca družiti i počela plakati, ali ona nije bila tu da me uteši. Sada ima dvoje dece koju nikada nisam upoznala i svaki dan žalim jer sam je pustila da ode, a mogla sam biti njena kuma...
Sinoć mi je mali imao temperaturu. Plakao je i probudio i starijeg brata. Cijelu noć nisam spavala, za razliku od muža koji je glasno hrkao u spavaćoj sobi i uopšte se nije obazirao na to što se sama borim sa dvoje male djece. Ujutro je otišao negdje nije se ni javio gdje će, čak ni marku za hljeb nije ostavio. Da je bar nazvao da upita kako je dijete ali nije se udostojio, kamoli treba li meni išta... Naveče je došao, muzika je grmila iz auta, sa skupocjenim telefonom i osmjehom od uva do uva...naravno, para za telefon, cigare i kafanu uvijek mora biti... Ujutro je opet negdje otišao, ništa nije rekao. Hvala Bogu, mališa je bolje. Skupila sam nešto para pa ću ih sad koji dan odvesti u igraonicu i na kolače. Dobra su to djeca. Nisu oni krivi što sam se ja udala za idiota. Sad samo mogu da molim Boga da nađem posao...
Danas nam je 16 meseci. Kao poklon, za 10 meseci, odvela sam ga na paintball. Htela sam da mu poklonim nešto što niko do sada nije i evo sada nosim duks na kome je fleka od onih kuglica. Pogodio me je tačno u glavu.
Svaki dan pre no što ću izaći iz autobusa, okupi se obavezno grupa ljudi koja se nagura na vrata i jedva čeka da utrči da sedne. Ja se tada osećam kao neka slavna ličnost. Silazim niz stepenice, svi me čekaju, grupa ljudi oko mene, samo što autograme ne počnem da delim.