Kad sam bila mala, kad god je sevalo napolju ja sam pozirala ispred prozora i pravila se da me neko slika :D
Ne znam kako stvarno ide refren Makarene, ali to me ne sprecava da je pjevam.
Pre neki dan kada sam išla kući, naišla sam na baku koja se muči sa stvarno velikim torbama. Prvo sam htela da prođem, ali mi je bilo žao, jer sam videla da niko drugi od prolaznika neće da joj pomogne. Ja sam je pitala da li joj treba pomoć, a ona me nije čak ni pogledala. Razmišljala sam da li da nastavim da idem, ali sam ipak prišla bliže i zatim je opet pitala da li joj je potrebna pomoć i pružila sam joj ruku, a ona me je pogledala, nasmešila se i dala mi jednu torbu. Bila je gluvo-nema.
Volim kada prelazim pješački, a stane mi autobus i toliko ljudi čeka samo mene da pređem ulicu.
Pun putnika Autobus se prevrnuo 2005 godine, pao u provaliju duboku 25 metara, jedini preživljeli sam ja. I danas vidim te ljude oko mene kako hodaju, ponekad sjede sa mnom, vidim ih jasno. Ali nikada nikome to nisam rekao, bojim se reakcije ljudi. Sigurno bi me proglasili ludim.
Divim se ljudima koji su izumili neke stvari na ovom svetu. Mislim da su oni bili mnogo ispred svog vremena.
Posvađao sam se s curom i toliko sam bio ljut da sam otišao vježbat matematiku.
Sudbina to hteše,8.mart tad' beše,
htedoh cvet joj dati, srce za njom pati.
Rekla je NE,hvala, ja ispadoh budala.
''Daj mojoj drugarici!'' , vrisnu tad' u panici.
A, drugarica debela, cvet je rado htela.
Što me jada pogodi, šta se meni dogodi?
Suze krenuše da liju, svi se meni smiju.