Zaručio me. Opremili smo stan. Dogovarali svadbu. Ostavio me, uz obrazloženje “Nisam spreman”. Saznala sam da me prevario.
Život mi se mnogo promenio otkad sebe ohrabrujem i podržavam. Svesna sam da nisam savršena, trudim se da budem bolja u nekim stvarima, ali je mnogo lakše kad ne nazivam sebe svakakvim imenima i ne "kažnjavam" se na razne načine. Bila sam mnogo stroga prema sebi...
Doživjela sam takav mobbing da mi je mladoj stradalo zdravlje. Više puta sam mislila da ću prolupati ili izvršiti samoubojstvo jer nisam vidjela izlaz. Čak sam razmišljala o tome da to bude prometna nesreća tako da moji dobiju više novca od osiguranja. Sad sam dobro, ali me baš zanima da li bi me netko osvetio da se to dogodilo ili bi samo rekli da sam bila prelabilna.
Drug iz osnovne kupio je sebi zemlju na groblju u koju će se kopat. Sad u 2025-toj ima 30 godina.
Upoznao sam curu kad sam imao 17 godina. Pamtim to dobro jer je bila prva u svakom smislu. I kliknuli smo odmah. 16.12. smo ušli u vezu i ta cura mi se toliko uvukla pod kožu da vam to ne mogu opisati riječima.
Dolazi 10. mjesec 2022. i selimo se u Njemačku za, kako sam mislio, “boljim životom”. Onda dolaze zimski praznici i kolektivni godišnji, vraćamo se u Hrvatsku na dva tjedna – da vidimo obitelj, prijatelje… a mi se ta dva tjedna uopće nismo vidjeli. I onda, na dan Sveta tri kralja, vraćamo se zajedno za Njemačku. Put šutimo, ne pričamo. Kad smo stigli u stan, kaže mi da se odlučila vratiti u Hrvatsku iduće godine i upisati faks koji je oduvijek htjela, još prije nego što smo otišli. I ja, kao idiot, kažem da neću s njom. I tako, jednom rečenicom, srušim i njene i svoje snove. Tri godine veze bacim kroz prozor. Danas, tri godine kasnije, idem u Švicarsku s drugom curom. Zajedno smo dvije godine. Ali sve češće osjećam da to više nije to. Ni blizu onog što sam imao...
Zaljubila sam se u kolegu koji sa mnom ne započinje razgovore, a kad su ostale kolege tu, on priča sa njima a sa mnom ne. Inače je fin i ljubazan. Mislim da me ne vidi ni u vremenu ni prostoru, i tako ja jadnica molim boga da malo moje pameti nadvlada ove emocije.
Naučio si me kako biti pošten, i naučio si me da bližnje volim ne srcem, nego dušom. Pokazao si mi da je moguće uvijek biti smiren, i ne biti sebičan. Ma, i ono tvoje "šta će komšija reći" ima smisla. Onog dana kad si otišao ja sam uvenuo, i ja više ne slavim ni svoj rođendan. Vjerovatno bi mi i na ovo rekao šta će ljudi reći obriši to, i to me natjeralo da imam osmijeh kratko.
Sa dečkom sam u vezi 7 godina, pre godinu dana me zaručio, ali za zaruke nisam mogla da kažem svojim roditeljima. Inače oboje smo završili fakultet, imamo sigurne poslove i rešeno stambeno pitanje. Plašim se reakcije svojih roditelja, jer nikada nisam imala toliko otvoren odnos sa njima da im mogu pričati o svem dečku, stvarima koje prolazimo u vezi i slično, niti su ikada oni izrazili želju da bi slušali o tome, niti ih taj dio interesira. Za sve druge ljude u našem okruženju koji su se venčali ili veririli, njihov komentar bi bio ''gde žure'', ''gde su poletili'' i drugo podsmejavanja. Volim svog dečka i želim zajednički život sa njim.... Ne znam šta da uradim...
Skoro gledam emisiju o sportistima sa posebnim potrebama i novinarka (mlada, lijepa ko lutka) radi intervju sa momkom (mlad, lijep ko anđeo) koji se takmiči i ima deformaciju nogu. Ljudi moji, kako je on nju gledao, nije ni trepnuo, baš se vidjelo da mu se dopala a ja ih posmatram i pomislih kako bi bili divan par. Ne pamtim kad sam vidjela muškarca da onako gleda ženu.💕