Odlazim već neko vreme na grupnu psihoterapiju i što više vremena provodim tamo, vraćam se na momenat početka te odluke i zaključujem koliko ja ništa ne znam o tim ljudima i onome o čemu su pričali. Sve u svemu, neobjašnjivo je kada pustiš suzu ispred neznanca ili slušaš tuđi problem koji nije ništa manje lakši od tvog, a svaku reč osećaš. Sledeće nedelje će mi biti deseti susret i ne znam kako da se osećam. Imamo zajedničku grupu, svi deluju tako brižno, saosećajno i puni podrške. Za sledeći susret imamo zadatak da napišemo svakome po jednu lepu porukicu kao uspomenu i napredak. Totalno sam zbunjena povodom toga i često se pitam da li grupne terapije zaista pomažu ili ne? Trenutno sam u fazi gde smatram da šta ako su svi ti ljudi vukovi u ovčijoj koži i da su samo došli slušati tuđa iskustva, a zapravo ne pomoći i sebi i šta ako sam na kraju isto ja taj vuk? Plaši me to što ja o njima uopšte ne razmišljam posle svake zajedničke sprovedene emocije...
Moram da kažem nešto svima onima koji zavide ljudima kojima ide sve lako u životu, takvih zapravo ima mnogo manje nego što mislite, svi imaju probleme, i svi moraju da se bore, samo što nekad to nije tako očigledno. Naravno da je život lakši ako si rođen u stabilnoj porodici koja je finansijski obezbeđena nego ako nisi, al samo hoću da kažem da ta borba za opstanak nije neka kazna i neprirodna pojava već život i tu bitku vodimo svi od amebe do svih nas.
Oduvek sam bila jako povučena i ćutljiva. Imala sam baš teške periode usamljenosti. Imam drugaricu sa kojom sam bila nerazdvojna 8 godina, smatram je najboljom, a znam da ja njoj to nisam. Već 2 godine ona živi u drugom gradu, gledam da joj idem u posete koliko mogu, znači mi najviše na svetu. Imam još jednu u svom mestu koja mi je prijatna i draga ali se ne viđamo baš često. Ima momka, svoj život. Kad imam momka, i pita me npr imam li neku drugaricu za njegovog druga. Verovatno ću sama slaviti Novu godinu. Ima li vas još sličnih? I kako pokrenuti malo ikakav društveni život, pritom imam skoro 30 godina.
Je l' to trend po svaku cenu da se mora imati partner i da se mora želeti porodica u suprotnom nisi normalan/na?
Zimsko je doba, hladno mi je, pijem čaj, boli me grlo, kašljem, boli me glava, nos mi curi, probudila sam se ujutro hladno mi je, spavam pod 3 deke, vani pada snjeg ❄❄❄ stvarno mrzim zimu... još nemam ni auto i moram šetat do ljekarne.
Jedno pitanje za sve one koji dolaze bolesni na proslave ili dovode bolesnu decu: šta se u tom trenutku dešava u vašim glavama?!!? Koja vam se daska otkači?!?!?! Jel će familija da vas mrzi ako ne dođete bolesni i zarazite sve ostale goste, evo ne razumem stvarno! Znači mi zdravi bukvalno treba da sedimo kod kuće i ne izlazimo nigde da sačuvamo i sebe i decu od vas nenormalnih mozgova.
Najgore mi je što se otac u javnosti predstavlja kao pravi otac kojeg svijet nije vidio, a zapravo sam bliži i opušteniji sa susjedima nego s njim. Dam se kladit da blage veze nema da o njemu ovako razmišljaju njegova djeca.
Prvo je mesecima obletao oko mene, skidao mi zvezde s neba, trudio se da se osetim divno, voljeno, sexipilno. Bio pun nežnosti, a onda i strasti. Hemija je bila neverovatna. Nisam mu odolela. A niko mi reč nije rekao na temu da je serijski zavodnik. Svi su ga hvalili i u zvezde kovali. Posle mnogo godina sam se zaljubila. Hemija je naročito radila svoje. Ubrzo je počeo da se povlači, da beži, da nestaje... Da se pojavi samo kad oseti da se hladim, da dižem ruke. Začarani krug. Onda su počeli da mi pričaju o tome kakav je zapravo. Zašto niste rekli u startu!? Slutila sam da šara, ali nisam imala dokaze. Letos sam dobila dokaz. U skorije vreme opet. Neke poznajem, verovatno ih ima još. Bogu hvala, uspela sam da otvorim oči. Ne želim ga više. Neka ide gde je dobrodošao. Kod mene više nije.
Svi moramo shvatiti da je emotivno povezivanje s drugim osobama naš izbor, nismo prisiljeni na to! Zbog toga moramo sami da se izborimo našim emocijama, ako veza krene loše! Naše emocije, u većini slučajeva, su vlastite zamke i samoobmane, a s druge strane možda je apatični predator ili lovac na emotivno osjetljive osobe! Dobro pazite kojim osobama povjeravate svoje srce, jer emotivne rane teško zacjeljuju, a posljedice mogu biti trajne!!!
Mi elektroničari smo često neshvaćeni od bližnjih. Verujem da je tako i drugim kolegama inženjerima, pogotovo tehnolozima, mašincima i softverašima, pogotovo nama koji radimo u razvoju, jer naše struke podrazumevahu konstantno učenje. Bukvalno kao da ceo život studirate. A profesija mi je jako lepa, zahteva posvećenost i na svakih par meseci izlazi nešto što poboljšava performanse sistema. Zamislite da vas neko vrati u detinjstvo i da vam da se igrate sa svim igračkama koje ste želeli. Takav ja imam odnos prema svojij profesiji. Naravno, porodicu volim najviše na svetu, ali ne znači da ne mislim na njih ako nisam dostupan. Uzgred budi rečeno, da nisam u poziciji na kojoj jesam, ne bi supruga i deca imali sve to što imaju.