U preteškoj sam depresiji. Čim sam se vratila s porodiljnog dobila sam otkaz i od tada ne mogu naći posao osim sitni part-time. Prošlo je godinu dana. Muž radi i imam osjećaj da me pomalo i mrzi što još nisam našla posao a ja tonem. Nitko ne primjećuje. Drugarice su sve solo i bez djece tako da su i one okrenule leđa na neki način. Moja obitelj je u drugoj državi. Nemam s kim razgivarati. Da nemam dijete i da mislim da bi se moj muž brinuo o njoj i volio je kao ja, sigurno bi si nešto učinila. Ovako šutim i preživljavam dan za danom samo zbog nje.
Što sam starija sve više zamjeram roditeljima ponašanje iz djetinjstva. Sada kada planiram imati djecu tek mi većina njihovog ponašanja nije shvatljiva. Plašim se da će kada rodili biti još gore. Teško mi se pomiriti s time da su najbolje godine koje su mogli provesti samnom prošle u rastavi i svađi, dan danas se posvade iako već godinama nisu skupa. Naravno sada sam opet ja kriva, jer ne dolazim dovoljno često koliko oni misle da treba, ne pomažem koliko treba. A ja tek sad na pragu 30 našla vremena za sebe i da nadoknadi sve što mi je u životu nedostajalo.
U roku sam završila fakultet kao izvanredan student i odlučila vanredno upisati master studije da ne bih svojima više bila na grbači. Vratila sam se u rodni grad i odlučila ostati kod roditelja dok ne nađem posao. Međutim, nisam ni slutila da će ovako teško biti. I čak nije problem pronaći posao, već je problem ostati na tom poslu s obzirom na to da na fakultet moram ići mnogo češće nego sam mislila, otprilike svake 2 sedmice (i moram ostati cijelu sedmicu), a nijedan poslodavac to neće tolerisati. Moji su okej s tim, ne osuđuju me jer ne radim, jer vide da se trudim, ali se ja osjećam beskorisno.
Koliko su mi glupi ljudi jer podržavaju i dive se osobi koja je nešto rekla, a to je rekla zato što zna šta prolazi kod mase, zna da će je ljudi nakon toga podržavati.
Mislim da se moj pojam vremena trajno izmenio otkad imam telefon i društvene mreže. Slobodno vreme mi nije ispunjeno kao ranije, koncentracija lošija, a ne znam kako da to promenim. Otežava mi činjenica da mi se društvo raspalo pa ovako bar imam privid nekog kontakta sa drugima.
Došlo je vrijeme kad je teško naći djevojku za vezu. Prije 2-3 godine me je išlo na tom polju… Imao sam par kratkih vezica i bilo je zanimljivo, ali nije se bajno završavalo. Danas gledam da kad mi se svidi neka djevojka da joj se javim preko instagrama tako što joj odgovorim na story sa nekim komplimentom. Uživo kad pokušavam nešto pogledima ne bude mi uzvraćeno i samo me gleda kao čudaka. Mislim da je najbolje odustati, posvetiti se sebi, ostvariti neki cilj i možda jednog dana neka prepozna dobrotu i trud.
Devojka me je ostavila pre mesec dana. Dugo smo bili u vezi, možda čak i predugo da se naš odnos ne pomeri na viši nivo. Zato sam ove godine to hteo da promenim. Kada sam čuo njene reči da je gotovo, hteo sam da umrem. Nisam dobio nikakvo objašnjenje sem toga da joj više nije stalo... Duša mi se cepa, ne spavam, ne jedem, ne živim danima. Ona sa mnom ne želi da priča niti ima nikakav kontakt, ali ja bih sve uradio za nju. Samo za jedan zagljaj, poruku, bilo šta. Ne znam kako da se nosim sa ovim, najradije bih da se ne probudim sutra :(
Koliki smo postali materijalisti da cijenimo osobu po tome kako je obučena, koja kola vozi, kolika joj je kuća, a kakva je unutra-ništa. Čak i roditelji ako su siromašni, rjedje idemo kod njih h ili zovemo kod nas. Kumove, prijtelje.. Čast izuzecima koji još razlikuju šta je dobro, a šta loše.
Lekar sam i ponekad i ja popijem čašu vina. Nekad i zapalim cigaretu. Ali mi nije jasno zašto se ove moje kolege slikaju sa čašama vina i postavljaju to na društvene mreže….