4 meseca se dopisujemo i dogovaramo da se vidimo, pred njegov dolazak se posvađamo... pa životee...
Sviđa mi se ženski pupak. Ne znam kako to da kažem devojci, a imam želju da joj se igram sa pupkom ili da je mazim po stomaku ili golicam. Ne želim da ispadnem čudan, niti da je teram na nešto.
Novosađanke, čačanke i užičanke su po meni najlepše devojke u Srbiji.
Obožavam holanđanke i nemice. Ne znam što mi se toliko sviđaju. One plavuše imaju nešto u sebi, ne mogu opisati šta....
Bilo je to pre tri godine, prvi put sam se zaljubila i on je bio moja prva ljubav. Vreme je prolazilo a on me je svojim ponašanjem svakim danom sve više i više osvajao. Zbog karijere je morao da se odseli u drugi grad, od tada smo se sve manje i manje čuli, do te mere da smo izgubili svaki kontakt. Meni je bilo teško da nastavim dalje, ipak je to prvi dečko koga sam ja iskreno volela. Kada smo se rastali zauvek, rekao mi je da mu se javim kad odrastem i sazrim, da li je to previše grubo bilo od njega nakon svih laži koje mi je do tada pričao? Nastavili smo svojim putevima, on našao devojku, a ja sam posle njega izgubila nadu u ljubav. Posle mnogo godina slučajno smo se sreli na istom mestu i u isto vreme. Gledali smo se nekoliko minuta istim onim pogledom kao i pre nekoliko godina. Želela sam da ga nikad više posle svega nisam videla, da li to bila sudbina ili samo slučajnost još uvek se pitam.
Krenuo sam na fakultet i upoznao sam dvoje kolega, momka i devojku koji su u vezi. Zbližili smo se brzo, sa njom sam proveo malo više vremena jer je iz grada gde je i faks, pa dok čekam vreme za bus ona bude sa mnom, a on ode kući uglavnom. Čini mi se da joj se sviđam, i pokušao sam indirektno da joj dam do znanja da ne bih bio sa njom jer je devojka mog prijatelja. Ali bih voleo da ipak budemo prijatelji, i ona i ja, i on i ja. Međutim čini mi se da se to njoj malo ne sviđa i sada pokušava da me udalji od njih dvoje i sad deli na mrežama njihovu vezu kao da cveta ( pre toga su krili ). Ne znam zašto osećam se kao tupson :/
Dosta tiho pričam u bučnim prostorima, pogotovo u kafićima s glasnom muzikom zbog čega ih pokušavam izbjegavat. Inače normalno pričam, ali kada je muzika preglasna ne znam kako ali jednostavno glas mi je preslab da nadjačam muziku. Primjetila sam da me tad mnogi ne čuju pa sam počela uglavnom šutiti jer me sramota.
Pjesnikinja sam, dosta čitana, ali što je bolje kad me ne čita onaj za koga ih pišem?! :(
Koja je fora sa muškarcima koji štipkaju za rame u prolazu. Poprilično sam ozbiljna žena, udata, majka i na poslu ljubazna sa kolegama ali ne flertujem nikada, čak šta više. Uvijek mogu sve sama, pomoć muškaraca mi ne treba, oko posla komunikacija postoji ali i to je poslovno. I onda, počevši od mog direktora, preko advokata sa kojim firma sarađuje, pa sve do kolege kojeg vidim povremeno kao znak pozdrava me ovlaš dodirnu ili štipnu za rame. Nijednom ne dajem povoda, niti volim bilo kakve dodire. Ako kažem nemoj ispašću neka koja umišlja gluposti, ako opet dopustim ko zna šta oni mogu pomisliti. Tako da sam počela da se držim podalje od njih. Ali zanima me zašto to radite?!
Često čujem kako svako malo neko kaže da mu je 2019 bila zadnja normalna/dobra godina…kako su se ljudi od korone zatvorili, postali asocijalni i slično.. Ja npr., ne smatram da je to na mene utjecalo i voljela bih da samo nastavimo tamo gdje smo stali… ali kad god nekog zovnem na kafu, oni pristanu ali ta kafa se nikad ne desi… Svako za sebe. Osjećam se usamljeno i željela bi sresti jednostavno druželjubive, dobre i opuštene ljude…