Živim u studentskom domu i malo, pomalo, kada idem da vršim nuždu, čujem nekog u susednoj kabini kako se samozadovoljava. Ne znam kako da se odnosim prema tome. Javno mi je neprijatno da se nalazim u istoj prostoriji sa nekim dok to radi. I pored toga što stavljam do znanja da sam prisutan u prostoriji (pustim nešto na telefonu, ili se za kašljem), ništa se ne menja.
Da li mislite da je to normalno ponašanje i šta savetujete da uradim kako bi se to sprečilo? (jedino mogu da kažem vaspitačima, ali mislim da njih to ne interesuje)
Brat mi je rekao da izgledam, govorim i ponašam se kao Zagorka Patrnožić iz Srećnih Ljudi. Kad bolje razmislim, u pravu je. Još da za mene ima neki Šćepan Šćekić gde bi mi i mu bio kraj 😂
Odlučio sam kupiti kuću sa svojima i podijeliti troškove 50/50. Imam 23 godine i smatram da je bilo vrijeme za riješiti to pitanje s obzirom na to da cijeli život živim kao podstanar i ne želim da moja obitelj koju ću jednog dana zasnovati proživi isto to. Roditelji su rekli da će mi pomagati sa zaduženjem sve do njihove mirovine, a kada se odlučim na ženidbu oni će odseliti na selo gdje imamo vikendicu. U jednu ruku sam ponosan na svoju odluku, dok s druge strane mislim da sam pogriješio.
Komšija iz zgrade pored kupio je onaj duvač za lišće pre neki dan i od tad svakog dana izlazi sa njim pred zgradu. Drago mi je što je vredan i srećan, ali taj duvač ima zvuk motorne testere. Sinoć je pala kiša, lišće je slepljeno i mokro, što ga nije sprečilo, te smo danas sat i po vreman slušali vrrrmmmm,vrmmmm... Ako ne bude pao sneg, ovo ćemo slušati do proleća.
Moja žena je strašno lakovjerna. Vjeruje svima i to me poprilično iritira. Često joj se prijateljice lažno hvale, a moja supruga u sve to povjeruje pa se iskompleksira. Evo danas joj neka na poslu rekla kako njen muž (radi isti posao kao i ja) zarađuje mjesečno 4000 eura. Pri tome je maksimalna plata mog zanimanja negdje oko 1500-2000 eura i to ako imaš deset godina iskustva. Tu platu nema ni predsjednik države i očigledno je laž, ali džaba, ova moja vjeruje. Ne zna uopšte prepoznat lažno hvalisanje i onda i meni nabija pritisak da “opravdam” tu priču i budem jednako uspješan iako je nemoguće.
Pre neki dan sam izašla sa drugaricom na jednu svirku. Popila sam nekoliko pića, mešala sam alkohol i naravno zajedno sa drugaricom sam se napila. Kada smo došle kući(prespavala sam kod nje), imala sam napad panike. Uplasila sam se jer sam sutra dan ujutro trebala da pred svima na fakultetu održim jednu aktivnost, gde me gledaju studenti i profesori a ja naravno prezentujem tj pričam.Imala sam osećaj da umirem i da se gušim, dozivala sam sve vreme Boga u pomoć. Osećala sam se užasno zato što sam plakala (inače ne plačem nikad), imala sam osećaj da ću da poludim. Nekako sam zaspala i smirila se. Nikada više neću piti alkohol, to nije za mene. Popila sam zato što sam mislila da svi u klubu gledaju u mene i paze na moje pokrete, kako igram a znam da to nije tako. Pitam se da li imam anksioznost i zanima me da li se to nekome još desilo?
Izbegavam da srećem ljude jer uvek krenu da komentarišu kako sam se ugojio.
Prva je devojka koju sam iskreno zavoleo, godinama prolazili kroz radosti, tuge, lepo, ružno. Drugarice su od nje napravile devojku koju ni sam ne bi prepoznao, prolazi godina još malo, a ja u svakoj drugoj vidim nju.. Smejem se sa svima, niko bol ne primećuje, a uveče kad legnem, mozak preopterećen, srce prazno, suze same idu... Mislim da ću poludeti za kratko vreme...