Moj prijatelj je divan čovek: kulturan, vredan, osećajan, ma jednostavno sjajan. Svakome se nađe u nevolji. U braku je par godina sa ženom, zajedno su preko 10 godina. Ona ima 30, on 39. Mnogo je voli, radi više poslova kako bi mogli putovati, da bi je darivao raznim poklonima. Ona je na doktorskim studijama iz prava. On želi decu, ona ga godinama zavlači. Na sve to, vara ga sa profesorom koji je podučava. On zaslužuje da zna, ali plašim da mu saopštim bez dokaza. Takođe, plašim se kako bi to podneo, pošto je mnogo vezan za nju. U ogromnoj sam dilemi.
Gde su ti tako fini, empatični i podržavajući ljudi koje viđam ovde ili po linkedinu, gde su na javi? Jel to postalo sramota biti takav pa mora anonimno, ili po linkedinu još malo dok se i on u potpunosti ne pretvori u face, x? Zašto smo zamenili virteuelno za stvarno? Zašto u realnosti podržavate ovaj sistem okrenutih vrednosti, priklanjate se masi i ne daj bože da se posvađate s komšijom? Zašto nemate m*da?
Da li je vrijedno ponovnog pokušaja da uspije brak?
Otkad živimo zajedno + dobili dijete, nije proveo sa nama 10 dana. Uvijek je tu onaj ili ovaj ili ovo ili ono. Ja sam ta sama sa bebom po cijeli dan, a on radi, što ja naravno ne osporavam, ali nijedan slobodan trenutak ne provodi sa nama, da ne kažem inicira da bude sa nama. Uvijek ide nedje, uvijek je nesto preče. Ovo mu je rečeno mnogo puta, ne znam da li ja ne vidim njegovu stranu, ili me on pravi budalom...
Da li postoje pravi prijatelji i gde se upoznaju? Imam 24 godine i nemam nijednog prijatelja svaki me je izdao ili izneverio, mnogi u mom okruženju se druže sa nekim da bi imali sa kime da izlaze, a iza leđa te iste ljude ogovaraju i pljuju, ja to ne mogu da se družim sa nekim u koga nemam poverenje i moram da pazim šta ću da kažem, smatram da ako te je neko jednom izdao uvek će.
Imam problematično lice, tanku i retku kosu, višak kg od porođaja. Koleginica koja je sve suprotno i koja stvarno lepo izgleda uvek ima potrebu da nešto prokomentariše za moj izgled direktno ili indirektno. Ja sam svoj izgled prihvatila, iz njega izvukla max koliko sam mogla i prestala da se opterećujem, jer mi je bitno da sam zdrava i psihički kako treba nakon nekih stvari. Na njene provokacije i ne reagujem, nekad joj se samo nasmejem, nekad se našalim na svoj račun. Skoro se požalila koleginicama kako ima problem sa hormonima i da pokušava da zatrudni, a ja sam kroz razgovor s njima samo rekla da nikakav zdravstveni problem za začetak nisam imala. Ona je to verovatno protumačila kao nešto na njen račun i digla dramu oko toga kako joj se podsmevam i potpuno izokrenula situaciju. Nisam htela da ulazim u dublju raspravu i samo sam joj rekla da ona ima problem sa samom sobom a ne sa mnom. Već danima ne priča sa mnom i ponaša se uvređeno pri tom svima je predstavila kao da sam ja babaroga.
Uskoro punim 29. Nekako mi zvuči depresivnije nego 30. 😬 Hvala Bogu na svemu, al ja se ne osjećam ispunjenim. Strah me života odraslih. Ne ponosim se time, koliko djece živi život odraslih, imaju teške sudine, primorani su raditi... Ne kažem ja da ne bih radio već da sam toliko psihočki umoran. Odlazak u trgovački centar mi isisa svu energiju, ljudi, komunikacija.
Ne podnosim zvuk škripanja viljuške po tanjiru, zvuk krede, cepanja drva, varenja.... Tačno mi bude loše.
Djevojka je odslužila vojni rok, to je kod njih u obitelji velika čast i ponos jer su generacijama s očeve strane svi vojnici. Ja sam oslobođen služenja jer imam genetsku bolest iako živim sasvim normalan i aktivan život formalno ljude s mojom dijagnozom ne primaju na služenje. Nadam se da će me i njeni prihvatiti kao što me i ona.
Nikada neću shvatiti zašto je ljudima lakše nekog zavlačiti nego reći da ništa ne osjećaju i ne žele ništa s tobom…
Živo me zanima koja je fora sa onim 'javite se u inbox za cenu'. Ja stvarno ne znam šta te osobe pokušavaju..kao da se krije ne znam ti ni ja šta.