Imam strah od duboke vode, plivam ali ne tamo gdje ne mogu dodirnuti dno a i zbog toga što nisam baš u kondiciji.
O ronjenju pogotovo nema govora, vjerovali ili ne, kad se tuširam NIKAD mi voda iz tuša ne ide po licu jer me hvata panika i gubim dah, isto kao da sam pod vodom.
Imala sam momka, bili smo zajedno 2 godine i 2 meseca. Voljela sam ga više od svega. Nismo se puno svađali, baš smo imali lijepu vezu, po meni. Bili smo kao deca. Stariji je od mene bio 9 godina. Ali je bio kao dete. To sam najviše i voljela kod njega. Jednog dana smo se posvađali oko gluposti. Nisam ni slutila da će to biti kraj. Mislila sam pomirićemo se i biće sve kao što je i pre bilo. Međutim to je bio najgori trenutak u mom životu, kad dolaziš u situaciju da posumnjaš u sve što ste prošli zajedno. Posao je bez reči, pokušavala sam da pričam, ali je dao neke razloge glupe, ne želeći da se pomirimo. Prvi put sam pogazila sebe, tad. Mislila sam da je bilo vredno, ali nije. Videla sam ga juče, prošla bukvalno na dva metra od njega. Ne pitajte me za osjećaj. Tresla sam od bijesa i nemoći. Gledajući ga kao stranca, a život sam davala za njega. Samo da se nikad nikome to ne desi, nikad!
Roditelji su razvedeni već 10 godina… Oduvek mi je nedostajala figura oca u životu, još uvek nedostaje.. Nazove on nekad, da pita kako je u školi, treninzi, društvo, i tako…više se ponaša kao da mi je prijatelj, a ne otac. Viđamo se jako retko, dok sa bratom skoro svaki vikend, kao da zaboravi da ima i ćerku. Majka je uvek bila tu za mene i brata, sve je dala za nas i još uvek daje sve od sebe…dok on ništa. Voljela bih da joj mogu vratiti bar pola koliko je pružila meni i bratu, a tata da shvati koliko me je povredio i da idalje može da se promeni i počne da se ponaša kao pravi otac, da je tu, prisutan, u našim životima..❤️
Gde u Bgu upoznati nove ljude i naći dečka (30+)? Treniram pilates i jogu gde su samo žene, posao i ljubav ne bih mešala, idem kolima na posao, u izlasku klinci, prijateljskih okupljanja ima sve manje jer skoro svi imaju decu, sve prijatelje prijatelja poznajem i nisu mi privlačni...Takođe, nisam ni tip da svaki drugi dan nakon posla sedim negde na kafi. Molim vas za iskren i dobronamerni saveti.
Мислила сам да не може да ми се свиди неко а да не знам ништа о њему, да га не познајем већ од раније, из школе/града/са факса јер је то раније увек био случај, а онда сам дошла код другарице у студентски, у граду у ком студирам, видела га и заљубила се. И сад не знам како да му приђем да се упознамо.
Moja najbolja drugarica i ja brojimo preko 25 godina prijateljstva. Prosle smo i uspone i padove, ali od svih prijateljstava naše je bilo najčvršće i opstalo. Ona je po prirodi zatvorenija osoba i ne voli puno da priča o sebi i svom životu, što sam joj ja uvijek zamjerala jer je smatram bitnim dijelom svog života i prirodno je da me zanima kako je, dešava li se nešto novo. Sve je to bilo i ok, ali ona od kad se udala jednostavo ne postoji, pošalje poruku 1 u mjesec dana i onda ni ne odgovori. Ja sam isto udata, ali prijatelje smatram jednako važnim. Naročito jer smo u tom razdoblju kad se mnogo stvari dešava, i ne znam da li me više boli što nemam sa kim to da podijelim, ili što ona nema potrebu da svoj život podijeli sa mnom. A pritom znam da od mene nema bližu osobu, osim naravno muža.
Zaljubilla sam se u kolegu sa fakulteta, sa kojim se družim. Nikada se nisam usudila mu priznati, jer znam da nije obostrano. Trenutno je u inostrantstvu, živi svoj život možda je i pronašao neku. Ja patim, venem. Nije ni svjestan, koliko me puta "ranio pravo u srce". Čujemo se preko poruka po nekada, ja izbjegavam i da odgovorim i da se javim prva, jer sam već previše povrijeđena.
Previše je okružen ženama, i znam da bih tek u takvoj vezi patila al džaba ja imam ogromne emocije prema njemu koje niko do sada nije probudio u meni.. A da ne kažem, da sam jedino svoje osjećaje priznala psihologu.. Ovo je moj krst koji nosim, da nikada ne budem izabrana od onih koje ja biram. Ne znam kako dalje....
Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi koji se međusobno zovu radne kolege, imaju potrebu da kontrolišu jedni druge i sve znaju. Pri tom i ne podnose pritisak rokova ili zajedničkih projekata. Kada je došao na posao? Koliko je bio na pauzi? S kim je bio na sastanku? Šta je radio? Ko je ta druga osoba? Koliko je uzeo dana godišnjeg? Koliko dugo je bio na bolovanju? Gdje ide na ljetovanje? Kakvo auto vozi... i tako dalje.
Niko od nas se nije rodio u firmi i neće u toj istoj umrijeti. Svi smo zamjenljiva roba. Danas smo tu, sutra nismo. Treba se pogledati u oči na ulici nekada poslije...kakav je to ego, šta je to. Evo stvarno ne znam.
Iako smo mladi što više vremena provodim sa dečkom shvatam da ga stvarno volim toliko da svakog dana planiram nešto novo za nas i našu budućnost, ponekad imam osećaj da ne bih imala snage da ga ostavim da me prevari, sa njim se osećam kao princeza i toliko mi je podigao samopouzdanje. Da nije njega ne bih bila ovako srećna i ispunjena...
Baš bi hteo da vidim kako bi izgledalo da dođe neka katastrofa i onda nema struje nema interneta. Da li bi onda ljudi bili zabijeni u kuće ili bi onda silom prilika bili naterani da sa drugima komuniciraju i da se zbliže. Nekad me nervira koliko ljudi bulje u ova skoćala i uživaju u "komforu" tehnologija. Dok život prolazi oni ko zombiji i mulci poluotvorenih očiju gledaju u svetleće ekrane kao u šarenu lažu. Mislim da bi mnogi pukli načisto jer bi im i taj lažni život nestao pošto im je i stvarni život teško sr**e.