Rekla mi je da "nije za vezu, muškarci je više ne zanimaju, hoće da uživa u slobodi" i danas naletima na njen nalog na Tinderu... Ko je ovde lud...
Skoro ja na kasi čekam red, kad neki ogroman puniji lik stoji ispred mene i zatraži cigare od kasirke. Jao kad je progovorio kako mu smrdi iz usta, još sam u šoku da se tako osjeti a ja metar od njega stojim..🤮
Ponekad znam doći u ugostiteljski objekat i naručiti piće, platiti, otići bez da dodirnem piće.
Ljudi moji ja sam se opet zaljubila da se razumijemo u istog lika ali taman sam prestala razmišljati o njemu...
Na poslu radim na najmanjoj poziciji a najviše imam kvalifikacija za posao..Osjećam se jadno i mislim da ću dati otkaz.
Nervira me kad npr s nekim dogovaram putovanje i sl. i čekam 5 dana odgovor.Ako ćemo se dogovarat neka to bude bar u istom danu.
U vezi sam sa 20 godine starijim muškarcem sa kojim se volimo i lepo funkcionišemo. Zbog velikog pritiska šire okoline uključujući naše porodice i prijatelja, koji su protiv, dolazi do svađa među nama, koje postaju nepodnošljive. U vezu sam stupila u trenutku kada sam emocionalno bila najslabija, pritom sam dete razvedenih roditelja, koje nije imalo pravu mušku figuru u detinjstvu, što je možda uticalo na to da stupim u vezu sa starijm, jer sam u njemu videla ono što mi je falilo. Često mi govore da nakon raskida sa njim ni jedan mlađi muškarac neće hteti da bude samnom, zato i sve trpim i ćutim. Interesuje me da li neko ima iskustva sa ovakvom situacijom i da li postoje muškarci koji bi prihvatili ovakvu prošlost?
Išla sam na ručak sa jednom prijateljicom. Kad sam joj rekla da sam 15 godina sama, nije mogla vjerovati. Ja tu njenu reakciju ispričam dugogodišnjoj prijateljici. Ona se tome na sav glas nasmijala. Meni tu ništa nije smiješno..
Tek sada kad imam 28 godina sam shvatila koliko je ružan osećaj nemati nijednu drugaricu....Ranije nisam toliko obraćala pažnju, ali sada kao da se sve to skupilo u meni i danas sam shvatila koliko sam zapravo usamljena... Ja sa 28 godina ne znam kako je otići sa nekom drugaricom na more/planinu, ne znam šta znači noćni izlazak, ne znam kako je otići sa nekim u neku drugu državu itd.. Sinoć sam bila sa ocem u jednom tržnom centru da mu pomognem sa nekom robom i iskreno uopšte mi nije bilo svejedno dok sam gledala ljude kako se druže...a danas u povratku iz prodavnice sam srela mlađu komšinicu koja me je pitala šta radim odgovorila sam evo idem iz kupovine, šta ti radiš devojka je onako sva nasmejana odgovorila 'evo bila malo do grada sa drugaricama'....prvo sam progutala knedlu i odgovorila baš lepo...jedva sam čekala da stignem kući da se isplačem...
Posle dužeg vremena videla sam se sa drugaricom sa kojom sam se ranije baš družila. Kad smo sele ćaskale smo i videle se i sutradan. Iako kod nje ima mnogo više novosti ona je tako prazna dok priča. Prosto mi je neverovatno da ima toliko društva a mogla bi sve vreme dok sedimo da provede na telefonu. To me je jako nerviralo dok smo se ranije družile jer bi jedva izustila koju rečenicu i dopisivala se. Posle mi bilo malo krivo ne zbog nje što ima dosta društva već zbog sebe koja nemam i koja poštujem tuđe vreme i trudim se da bude komunikativna i da se družim.