Od malena nisam imala podršku mojih ukućana. Uvek su geldali na brata jer je bio bolji u školi, trenirao je sport itd.. I dan danas situacija je ista. Ja sam za sve kriva bez obzira što on pije i drogira se a krije od roditelja. On mene tužaka za sve naravno dok ja ne smem da pisnem ništa. Ja njega neizmerno volim bez obzira na situaciju, ali isto tako jedva čekam da se odselim što dalje od cele moje porodice.
Od kako znam za sebe ložili su me najbolji ortaci, kad smo bili klinci vatali se...sad svi imaju žene brakove ja ništa kao da sam ostao u toj fazi adolescencije.
Ja na svadbi, a ljudi lik piju jeger i mleko kombinaciju. Jeger i MLEKO! Živećemo večno!
Pre mesec dana, rekla sam dugogogodišnjem dečku da je organizovao večeru, baš taj dan kad ja nisam bila u mogućnosti da budem prisutna kako bi mene eskivirao i izbegao me na istoj. Nije se to ranije dešavalo i znam da to nije uradio ciljano, ali ja prosto reagujem impulsivno i misli kako ja uvek tražim razlog za svađu i da zbog te moje konstantacije, on je ubeđen da mi ne bi mogli da živimo zajedno, jer bi se stalno raspravljali i da bi teško funkcionisali. Kao da za sve ove godine, nije uvideo kako reagujem, ali i dalje je ostajao sa mnom. Očigledno pored svih lepih stvari i podrške koju je imao vidi samo ono loše.
Krenuo sam u školu 80-ih i učiteljica me je tukla i ponižavala, kao i par drugih a sve uzrokovano time kakvim se poslom roditelji bave. Od srećnog deteta koje je jedva čekalo da krene u školu, do deteta koje se plašilo da ide tamo, pa otprilike trebali su meseci samo. Postao sam tinejdžer 90-ih kada sam zacrtao da budem sportista, jer je tada bilo nemoguće videti nešto drugo osim rata i prevara, pa sam školu gurnuo u drugi plan. 2000-ih sam se zaposlio, a evo radim kao konsultant već 18god sa očajnim prosekom iz srednje. Drugar je kupio diplomu fakulteta BU i radi kao direktor sektora u jednoj od top 10 firmi u Srbiji. Razmišljao sam 100 puta da li da kupim diplomu ili ne i na kraju stalno sebi kažem da ne zaslužujem da blatim svoju karijeru.
Prijatelj koji skoro da nema blage veze o ničemu konkretno, voli da ispravlja kada netko pogrešno izgovori neku reč...
Imam drugaricu koja uvek izvrće moje reči kaže kako sam rekla drugačije, na primer dogovorimo se da izađemo i potvrdimo za sutra i ja joj kažem rekla sam ti samo nas dve, nećemo sa njima, i onda počne da se dernjoše dosta mi te je, šta si ti umislila, spusti se malo, kao mnogo si nestabilna nikad ne održiš to što kažeš i pravi me budalom da se i ja zapitam da nisam to možda rekla, a nisam i kao to mi je najbolja drugarica… Njoj treba trista godina unazad da se kaže kad ćemo da se vidimo ili šta ćemo da obučemo, jednom me pitala šta oblačimo sad do grada, ja joj kažem ne znam videću posle ti obuci šta hoćeš, i ona kaže e odluči batali me više, mnogo si nestabilna, ja joj kažem a što ti gledaš mene, obuci šta hoćeš, jbt mnogo me to nervira… I mnogo ogovara ljude, sve mrzi, stalno me zove da pljuje sve kolege, a kad je pitam da se vidimo ne može, al kad je slušam kako ih ogovara to može… A dugo smo “najbolje drugarice", stvarno smo dosta toga prošle zajedno, ali mnogo preteruje..
Moj bivši dečko nije znao šta je anksioznost i blago njemu. Dok sam bila u vezi prvi put kad sam mu spomenula da me hvata napad anksioznosti on se čudio šta je to. Trebala sam prvi put da krenem na novo mesto da treniram i toliko mi je muka i loše bilo, panika od novih ljudi. On to nije shvatao jer on nikada nije imao tako slične probleme. Meni samo nekada osećaj da treba nekoga da nešto pitam budi osećaj mučnine i panike a tek da pozovem da pitam nešto. Volela bih da sam bar 50% kao on i da nemam ni sad takav osećaj dok ovo pišem.