Napunila sam 40 i udajem se sledeće godine i ne mogu biti srećnija! Radim u struci, vodim naučni projekat kako sam oduvek želela. Produžila sam studije, pa sam i kasnije rodila decu i pre 2 godine sam kupila stan koji izdajem za dodatni prihod kod kuće. Delimično sam obezbedila svoje roditelje, ispunila sebi sve želje, osim udaje. Ostavila sam najlakše i najlepše za kraj. Jedva čekam da moja druga polovina, moji divni klinci i ja budemo još srećniji. Zajedno smo 12 godina i postaje sve bolje s vremenom.
Kakav je to fenomen - hoćeš da se pokažeš pred nebitnim ljudima a pred bitnim te baš briga? Trudna sam i starija sestra mi jedne čarapice za bebu nije kupila, da kaže "evo, mislila sam na vas" ali zato druge stalno obasipa poklonima (na primer, ženi koja joj radi nokte je spremila poklon jer je ova prešla u drugi lokal - ženi koju viđa jednom u dva meseca). Nije do para, nego ona ne zna ni koji sam mesec! I sva je u fazonu "ne razumem što se ljutiš". Ljutim se jer kad god ja počnem da pričam o sebi, ona me prekine, jer jelte, i neka njena koleginica je trudna i ja sada moram da znam šta se toj njenoj koleginici jelo juče!
Moj brat je sve dobio na tacni i hvala Bogu na tome, neka barem neko ima sreću da ima sprat i auto bez kredita i skoro ništa rada. Muž i ja tako i tako, životarimo. I onda dođe brat i kaže da ne zna zašto ljudi stvaraju porodicu i uzimaju se dok ne budu dobro situairani, sa dobrim poslovima i stambeno obezbjeđenj. Slažem se u jednu ruku, ali kada bi svi tako razmišljali mnogo ljudi se nikada ne bi vjenčali i imali porodicu. Postoje ljudi kao moj muž kojima je otac sve prokockao, a imali su dobre prilike i koji mora sve sam steći i zaraditi, kako kuću koja nam je san tako i sve ostalo.. A znamo kakvo je današnje vrijeme. Nekada me baš iznerviraju ljudi komentarima.
Pre deset godina su me ismevali zbog debelih obrva, veće zadnjice i širokih kukova. Večito sam bila na dijetama i nosila široko, iako objektivno nemam višak kilograma. Sad odjednom ispadoh baš zgodna, a drugačije građe nisu tako poželjne. Žao mi je mladih devojaka koje samopouzdanje grade na trendu, razmišljaju o operacijama ili zezaju druge koje se ne uklapaju. Tužna činjenica je da će svaka u nekom trenutku biti na meti društva, što zbog trenda, seksualnog ponašanja ili nekih životnih odluka.
Uopšte mi nije važno koliko je djevojka pametna, obrazovana, kulturna, iz kakve porodice potiče, koliko zaruđuje, koje je nacionalnosti, koje vjere, kakva je boje koža.. meni je jedino bitno da je dobra p.!ka. Neka dobro izgleda ostalo je moja briga.
Prijavila sam bolovanje 7 dana samo da bi se mogla naspavati.
Ove godine će biti sedma godina kako nisam doma.
Svakog Božića žena i ja obilazimo rodbinu i nosimo poklone. Nekad samo sitnicu, nekad malo skuplje, ali svi dobiju nešto. Jutros sam počeo razmišljati kome bi što mogao pokloniti i onda sam se zapitao jesam ja toliko blesav? U tih 6 godina od ženine rodbine idemo punog auta, a od mojih praznih ruku. U tih 6 Božića nitko se nije sjetio ni čokoladu umotati. Ljudi jesam ja sebičan ili tim ljudima nije stalo?
Posle diplomskog rada, moj mentor mi je zakazao sastanak za posao sa jednim njegovim poznanikom. Dobio sam posao, ali nikome nisam rekao, čak ni roditeljima. Svi su mislili da sam u Beogradu ostao zbog master studija. Posle korone, šef je shvatio da mi odlično funkcionišemo i od kuće, tako da sam se vratio u rodno selo i radio od kuće. Samo sam roditeljima rekao da sam zaposlen. Pomagao sam ocu oko poljoprivrednih radova kada sam mogao, ali staro društvo je počelo da me izbegava. Govorili su da sam propalica, da sad bolje čistim balegu kravama sa master studijama i slične gluposti. Na jednom seminaru sam upoznao ljude iz Nemačke čija se firma bavi istim poslom kao i firma u kojoj radim, ponudili su mi posao i prihvatio sam ga. Sada mi svi "prijatelji" pišu, pitaju kako sam se snašao i kada ću ih ugostiti u Nemačkoj. Dragi moji NIKADA.
Moj muž i ja smo 15godina bili zaposleni u nekim firmama, kako državnim, tako i privatnim. Otvorili smo našu firmu pre 7 godina. Posle 5 godina našli smo radnicu, tražili smo 2 godine. Stalno čitam komentare privatnici ovakvi, onakvi. Niko nije hteo da radi, niko nam se na oglas nije javio. Nikad niko za platu nije pitao, svako za radno vreme i kako funkcioniše bolovanje! Hvala Bogu žena koja je došla je za primer dobrog radnika! Čuvamo je kao malo vode na dlanu. Svaki mesec ako je uspešan, njoj pripada deo profita, to se podrazumeva! Ako nije uspešan opet prvo za nju odvojimo. Isplatiti radnika nije lako, niko o tome ne priča. Za praznike ne radimo, smatram da je van pameti. A ako i radimo, radnica je slobodna, radimo nas dvoje. Nisu svi privatnici stoka.
Kada je Google odradio street view, uslikao je deku i baku u dvorištu. Deke više nema a ja sam se odselila i živim u drugom gradu. Ne viđam baku često. Kada mi fale, samo ukucam adresu i vidim ih onako zajedno srećne. To je za mene najlepša uspomena. 💖