Ljude koji s 20+ godina još uvijek obožavaju Harry Pottera smatram nezrelima.
Imam dete od 2 godine i moja sestra još dvoje dece sličnog uzrasta. Oboje smo očekivali da će naša majka voleti da provodi vreme sa svojim unučićima i oboje se osećamo kao da nas je neko ošamario kada smo ukapirali da to nije tako. Ne radi se tu o stalnom čuvanju dece, to ni ne tražimo od nje. Ali ako joj ponudimo da pođe u park sa nama ili na neki izlet, nikad neće, sve je mrzi. Sama je sebi dovoljna, ne traži ništa od nas niti traži da se vidimo često. To jednostavno ni sestra ni ja nismo očekivali i baš nas je pogodilo. Nećemo se svađati s njom oko toga ali nije nam uopšte svejedno...
Uhvatila sam na svadbi buket i jedan momak kravatu. Krenuli smo plesati, rekli si ime jedno drugome i malo popričali dok smo plesali, ništa specijalno. Na kraju, kad smo završli, poljubio me krišom u obraz. Sutradan, mladoženja govori da taj dečko ima djevojku. Meni zaista nije jasno, zašto je on mene poljubio u obraz iako sam ja sa njim sasvim normalno popričala (s moje strane flerta nije bilo), a ima djevojku?! Ne razumijem zašto to zauzeti momci rade, baš mi je to odvratno. Iskreno, da je single bilo bi mi fora, ovako mi je zbilja fuj.
U vezi sam sa dečkom tri godine. U početku je sve bilo lepo. Nije imao posao, ali sam mislila da je to privremeno. Ja sam otišla na studije u drugi grad. Održavali smo vezu na daljinu. Ja sam studirala, a on "tražio" posao. Sve što nađe radio bi po nekoliko dana ili meseci i odustajao uz neke izgovore. Ja sam ga trpela jer sam mislila da mu treba vremena da se pronađe. Posle tri godine ja sam završila studije. Našla posao. Radila sam i pre završetka neke sezonske poslove...On još uvek nema posao, uvek nešto traži i nikako da nađe. Sve i što nađe ubrzo odustane... Volim ga, ali mislim da treba da raskinemo, jer očigledno da ne želi da radi, a ja ne mogu sa takvom osobom da planiram onda budućnost...
Imam 48 godina, 30 godina staža, tri stana, vikendicu sa dva apartmana, jedrilcu, gliser, dva auta, motor, zemlju i veliku ušteđevinu. Vikendicu, stan i zemlju sam naslijedio od roditelja, a ostalo sam zaradio kao pomorac. 22 godine kao oficir, a zadnjih 8 kao kapetan. Problem je što sam totalno tužan jer nemam nikoga tko bi uživao u plodovima moga rada. Jednostavno nikad nisam uspio ostvariti da veza pređe u brak. Dvije duže i ozbiljnije veze su završile prevarama i nakon toga u svakoj vezi bi bia blago zatvoren i ne bi moga dati cijelog sebe. A ženit se i radit djecu, da bi se posli rastavia i boria na sudu, ne hvala. Totalno je čudan ovaj život. Kao imam sve, a realno gledajući, to ne znači ništa ako nemam sa kim to podijeliti.
Lepše mi je provoditi vreme sa švalerkom nego kući sa ženom i decom.
Moj se muž drogira. Ne non-stop, ali kad krene, to traje po nekoliko dana. Radio je to i pre, po malo. Bila druga droga, nije mi smetalo. Kao kad neko izađe u grad jednom u pola godine i napije se - ništa strašno. Međutim, sada koristi neku hemiju od koje non stop stondira. Deca (ćerke) su u predpubertetskom dobu. Gledaju ga takvog. Ja to svojoj deci ne želim. U mom smo stanu. Neće da izađe. Samo prećuti čitavu moju priču. Pre 4 nedelje mi je rekao da neće više. Obećao. Preksinoć - opet! Prozovem ga za to, jeste, kaže, rekao da neće više. I, šta sada? Ćuti. Muka mi je. U braku smo skoro 15 godina. Očigledno ga ne mogu naterati da prestane. Ne znam kako da ga isteram iz stana, a da ne bude traumatično deci. A ne želim ovakav život.
Imam mnogo dobrog prijatelja koji je rano dobio dete. On i ta devojka su odlučili da neće biti zajedno ali on aktivno učestvuje u životu deteta, stvarno se trudi. Međutim ubrzo mu život postaje pakao. Otac mu se uvalio u velike dugove kod veoma ozbiljnih ljudi i nestao. A ti ljudi su naravno došli po svoje. Pošto mu je majka u penziji a sestra na faxu on je preuzeo te dugove na sebe. U pitanju su ozbiljni kriminalci ali ipak ga nisu uvukli u nešto ileglno, baš zato što ima dete, nego radi po njihovim lokalima dok se ne reše dugovi. Svi u društvu smo se ponudili da pomognemo ali on ni da čuje. Iskreno mnogo mi je žao što tako dobra i kvalitetna osoba propada zbog tuđih grešaka. Neki roditelji su stvarno smeće.
Upoznam ženu muževog druga, tek došla u inostranstvo a ja radim kao assistant manager već 4 godine u jednoj kompaniji. Uskoro se smanjuje broj zaposlenih zbog AI ali moja pozicija nije ugrožena. Pitala me za posao, objasnila sam situaciju da ove godine ne primaju nikoga i da je veliki broj ljudi višak. Samo je digla nos, naljutila se i uvredila , kad smo joj rekli da muževa kompanija traži čistačice kancelarija i toaleta posle radnog vremena. Za početak, prvi posao jer ni jezik ne zna. I ja sam čistila kuće i radila u restoranu dok nisam savladala jezik i završila kurs.
Bili smo na Kosovu, moja djeca i ja živimo u Hrvatskoj, muž je otamo…
Ima jedna česma, na sred Prizrena, okolo djeca, ljudi piju s toga, večinom ima dosta prosjaka. Bio je august. Imam dvoje djece inače… I tako među gomilom, bio je jedan dječak, 2,5-3 godine. Kao moj sin. Dječak je imao samo rasparan bodi na sebi, ni papučice ni šlapice. Dosta je tamnoput, toliko da je prljavština na njemu siva, a ne smeđa kao blato. Uzela sam od svoje djece soka i slatkiša i dala mu, nije htio, ali kroz igru sam mu nekako uspjela dati. Malo smo se poigrali, a onda sam morala ići, moja djeca su me čekala u kafiću. Taman kad sam sjela, vidim to dijete izlazi sa česme, vrti se, ustajem od stola i kad me vidio… za života ne mogu zaboravit. Samo sam čučnula i raširila ruke, kako se zaletio, kako je potrčao, kako je skočio na mene, i rukicama i nogicama. Uzela sam ga sebi u krilo, oprala malo vodom, ali morala sam ga pustit. Plakala sam za njim tada, a plačem i danas. Gdje je? Jeli jeo? Da li mu je hladno?