Osam godina zajedno. Niti me prosi niti me ženi. Živimo zajedno doduše od danas do sutra. Dođemo sa posla i ćutimo do spavanja i tako nam dani prolaze. Otići ću psihologu da vidim šta me koči da ga ostavim.
Hvala bogu imam normalne roditelje, pružili su mi dobre uslove za život i samim tim nisam morala da radim ni u srednjoj ni na faksu. Radila sam nešto malo, i to da bih trošila na sebe. Neverovatno koliko ljudi to komentariše, kao živela sam na grbači roditelja, parazit itd. Od diplomiranja radim u struci i razmišljam kao i moji roditelji. Neću ni imati dete ako ću ga terati da radi i plaća mi deo računa.
Moja majka je imala bolje telo sa svojih 40 nego ja sada sa svojih 30.
Čemu tolika potreba trudnica da na društvenim mrežama pokazuju gole stomake? Ne da mi je to ružno i bespotrebno. Rodila sam dvoje, nisam ljubomorna, samo mislim da nešto treba sačuvati i za sebe.
Sedela sam u društvu prijatelja u kafiću, počeli smo temu o brakovima kako su mnogo njih u lošim brakovima i stigli smo do mene ja sam u braku 3 godine imamo dete nijedan brak nije idealan pa tako ni moj u glavnom mene je muž prevario pre pola godine ja sam to oprostila taj jedan drug koj ima isto ženu u braku je 11 god pitao me je jel sam mu oprostila prevaru rekla sam jesam pitao me je da li mislim da sam se zaletela i prebrzo ušla u sve to ja sam mu samo odgovorila da bih da mi se pruži prilika da uradim isto sve bih opet ponovila i ne bih žalila sekund i opet me pito da li bih kad bi ponovila sve opet oprostila prevaru ja sam rekla da samo mi je reko ti imaš lavlje srce i svaka ti čast toliko od mene ❤️
Probudim se rano za posao, ulazim u kuhinju i stavljam kafu, odlazim u kupatilo.. tišina, roditelji spavaju, taj neki mir koji je svojstven svakoj kući, domu. Zatvorim oči i udahnem duboko, pomislim "Kako je lepo kod svoje kuće". Onda počne spremanje za posao i 8h rada jedvačekajući da se vratim u svoj mir, u svoj dom. ❤️
Cijeli život slušam svoje roditelje kako se svađaju. Još od malih nogu su se toliko svađali da nisam znala hoće li ostati zajedno ili neće. Meni i bratu nikada nisu ništa objašnjavali, niti smo znali jesu se pomirili ili ne, samo vidimo da nakon mjesec dana komuniciraju.
Osjećala sam se jako nesigurno cijelo djetinjstvo, dok su sva djeca išla kućama radosno, ja sam išla s nervozom u stomaku jer nisam znala kakvo je stanje.
Sad kad sam odrasla, moji su roditelji još uvijek zajedno.
Već imam svoju obitelj i dijete, ali kad dođem kod njih znam točno prepoznati kada su u svađi i to me još uvijek toliko čini nervoznom i pokvari mi dan. Kao neka trauma. Pokušavam se izjačati s tim, ali ne mogu.
I ne mogu više trpjeti nikakve drame niti ono što kažu da je lijepo biti tu za nekoga bližnjega kad je u problemima. Da, lijepo je. Ali za mene nitko, osim brata, nije nikada bio tu, i ti roditelji koji bi trebali biti sigurna luka svojoj djeci, nisu bili.
Zavidna sam osobama u mojoj okolini što se udaju, žene, venčanja ne volim više ni videti ni ići, iz razloga što su to sve 1-2-3 godina veze i brak, sve se u hodu rešava. Mi smo 11 godina i svake godine ima novi izgovor za koji se ne trudi da reši.
Imamo po 31. I kako dani odmiču sve sam više svesna da me zavlači, troši vreme i da nikada od njega neću to dočekati.
U srednjoj školi se spremali za ekskurziju, trebalo se ići u Češku u Prag, a kod mene kući nikad gora financijska situacija. Bili više gladni nego siti, otac samo radio i to za minimalac.. Razmišljajući sama sam zbrojila dva i dva, jednostavni sam bila svjesna da mjesta za ekskurzije nema i odlučim sama to reći roditeljima i objasniti da se ne moraju uopće truditi. U tom trenutku u meni se stvori neko čudno samopouzdanje i energija, sjećam se da mi je glavom prošla misao "to je samo jedno od putovanja u nizu koje mi se nudi u životu, bit će još prilika" i doslovno sa tim stavom priđem roditeljima i kažem kvragu i Češka, idem ja tamo za par godina u svom trošku. Proradi jak inat da ću izaći iz siromaštva, školovati se i da nema di me neće biti. Evo par godina kasnije, obišla cijelu Europu, dobar dio Amerike i jedan dio Azije.