Tek sam počela da radim i dobar deo plate trošim na sebe. Mogu tako, a i zadovoljstvo mi je da se častim kad sam već zaradila. Neki mi prebacuju koliko trošim, pa kako sam kupila skup parfem itd. Ne mogu da shvatim te komplekse.
Imam dete sa autizmom i život mi se raspada. Od braka mi nije ostalo ni b, od živaca još manje. Prijatelja ni na vidiku. Kad neko kaže da je dete sa razvojnim problemom blagoslov, tačno bih ga preko usta udarila.
Ne znam zašto neki misle da su neudane žene jadne i nesretne. Imam svoj novac, slobodu, nitko me ne nervira, volim živjeti sama, volim raditi što želim i kad želim. Ako upoznam nekog za vezu, onda super, a ako ne, nije kraj svijeta.
Ne mogu da razumem svoje roditelje koji ne podnose uspeh svog rođenog deteta samo zato što sam otišao od kuće. Pri tom nisam otišao Bogu iza nogu, i dalje živim u Srbiji svega 240km od rodnog grada. Iako redovno posećujem grad i prijatelje koji volim mojima smeta što putujem po svetu, kupujem automobil, motor, vikendicu. Smeta im što večeram u restoranu, renoviram kuću i slično. Ne bavim se ničim ilegalnim, vredno radimo sa suprugom sopstveni biznis ali bukvalno šta god da uradim njihova reakcija je loša. Godinama ih ubeđujem da izvade pasoš, želim da svi skupa odemo na letovanje. Sve ja pokrivam naravno ali ne ne i ne. Situacija je bezbroj, zovem majku kažem idemo na vikend reakcija je "dobro ako morate". Kažem ocu menjam auto, uzimam to i to reakcija je "za taj novac ja bih kupio 10automobila". Hoću da ih opustim, da ih izvučem iz stana u kom sede po ceo dan i sve im smeta ali ne uspevam.
Strašno me nervira od muževljeve sestre ćerka. Znači to toliko razmaženo bezobrazno da je to strašno. Uopšte se ne ponaša u skladu sa godinama. I jako me nervira da svi sile da se moje dete mora družit sa njom iako vidno loše utiče na nju. Možda je u meni problem al mislim da nije normalno da dete od 7 godina večito se dere, histeriše i sve rešava plakanjem i histerijom. Užas.
Na prvom spoju ga pitam da li se je bavio sportom. On, kao iz vedra neba, kaže: da jesam, ne bi sad bio tu s tobom već s modelom nekim. Školovana sam žena, imam zdrave hobije, dobro društvo i prijatelje, certifikate, smatram se lijepom, volim putovati itd. Recite mi, muškarci, zašto ovako tretirate normalne žene, cure? Žene, čitaj sponze, koje vas omalovažavaju u društvu ili iza vasih leđa, izmuzu ogromne novce i slično, prema takvima imate ogromno poštovanje. Možda i nemaju, ali čini mi se da sponze više poštujete nego normalne curke. U čemu je problem danas? Svakako se neću mjenjati zbog nekoga, ali dajete sliku da se više isplati biti sponza i da vas se tretira kao krpe, nego kao čovjeka. Mišljenje jedne normalne ženske, evo.
Ne znam više kako dočarati drugarici da postoje dnevni i noćni parfemi, te da ne može noćni i zimski parfem stavljati na litre u sred toplog ljetnog dana.
Iskreno, kada mu pogledam slike, nemam pojma kako je taj lik uspeo da me zavede… E onda se sve zakomplikovalo jer su naša “noćna druženja” vrhunska, a toga ne želim da se odreknem, dok s druge strane ne mogu da budem s njim ni u kakvoj vezi jer nemam emocije, a i nekako nije moj nivo. Pritom smo i oboje jako temperamentni i dominantni, što je u spavaćoj sobi dobitna, a u dnevnom svetu katastrofalna kombinacija. No contact je svakako jedino pravo rešenje, ali nema mu ravnog u krevetu….
Sa 29 godina sam shvatio kako u muškim tako i u muško ženskim odnosima možeš da se družiš sa ljudima koji se nalaze samo u istoj finansijskoj situaciji.
Cimer trebao otići komšiji na žalost (umrla mu žena) a ja mami na rođendan. On je svoj poklon stavio u moju veliku kesu, a moj u svoju malu, pa smo zaboravili da je zamijenjeno. Komšija je mršav a mama debela. Odnjeo je komšiji od 80 god kuhinjsku vagu, jako lijepu žensku ljubičastu košulju, ženski parfem i žensku rozu pidžamu sa medvjedićima i srcima. A ja sam mami na rođendan donio: malo veću i čvršću drvenu lepezu, ogledalo sa postoljem, bombonjeru, kafu 3u1, banane i hanzaplast. Sad mama i komšija piju kafu, mjenjaju poklone. Uspjeli smo nasmijati komšiju. Inače, on se nije godinama nasmijao.